Sredinom devedesetih bi bio totalna faca u kvartu ako si kojim slučajem negdje naletio na neki dupli CD album ili bilo kakvo limited edition poduplano izdanje, a džeparac za marendu se lakše trošio kada je neko takvo izdanje koštalo po cijeni jednog disca. Tako sam davne '95. (recimo) u legendarnom pulskom Noise shopu (mislim da je onda bio lociran u dvorištu kluba Uljanik) naletio na dupli CD doom benda Anathema ("The Crestfallen" EP (1992.) i prvi album "Serenades" (1993.)). S tom akvizicijom definitivno nisam mogao biti kul u situaciji u kojoj je ekipa počela slušati nu metal (mainstream kojeg sam onda nekritički totalno popušio) i kada smo svi molili starce da nas voze u Trst po rabljene široke hlače s džepovima sa strane. Uglavnom, tadašnja tendencija prečestog fejlanja u ishitrenim akvizicijama mjuze koja nije slušala kul rulja se na kraju kod nekih izdanja ipak pokazala isplativom.

Iako je ekipa iz benda Anathema svoj dešperatni gotički doom s EP-ja "The Crestfallen" i prvog albuma "Serenades" ubrzo omekšala na sljedećim izdanjima, današnji zvuk benda kao da nema nikakve veze s onime što se dešavalo na tom duplom CD-u koji mi je onda bio puno draži od bilo kojeg Peaceville izdanja iz istog vremena. "Serenades" mi je onda zvučao mračniji i emotivno vjerodostojniji od ostalih doom goth inscenacija s kojima su se onda bavili njihovi sunarodnjaci Paradise Lost ili My Dying Bride, a osim toga je imao par bizarnih i neočekivanih izleta izvan metal voda kojima sam ubrzo počeo pridavati sve veću pažnju. S jedne strane je bila akustična i vilenjački nježna "J'ai Fait Une Promesse" sa ženskim vokalom, a na samom kraju albuma se našla dvadesetominutna ambijentalna kompozicija "Dreaming: The Romance" koju i dan danas pozadinski zlorabim isto kao i ambijentalnog Briana Ena.

Možda su upravo to razlozi zbog kojih sam potajice nastavio pratiti bend koji je ubrzo prestao biti doom, a koji danas spada u kategoriju onih benignih mutanata koje poneki posustali metalci zbog „pametnijih“ tekstova i eklektičnog pristupa olako uspoređuju s Radioheadom. U biti imamo posla sa srednjostrujaškim metaliziranim rockom koji nije nimalo alternativan, već prošaran s progresijama koje će lako probaviti fanovi Dream Theatera i nekih pomaknutijih prog bendova, ali i oni koji su to prestali biti pa sada potajice slušaju Coldplay i Ramirez (?!). Šalu na stranu, Anathema danas stvaraju neku vrstu modernog light proga prošaranog s post-rockom te tako dobivaju na kinematografskoj grandioznosti zvuka koji prečesto zna biti pretenciozan ako mu ne možemo oprostiti popratne orkestracije i epsko shvaćanje egzistencijalnih problema koji se rješavaju katarzom koju bend rado dobacuje iz pjesme u pjesmu. To je ugodan i sa svakim izdanjem sve pozitivniji panoramski rock kroz kojeg se preispituje smisao života, ali se rijetko spominju  „mali“ pravi svakodnevni problemi. Tako su glavne teme uglavnom smrtnost i vremenske pojave kao podloga dramatičnim meditacijama i epskim spoznajama.

Zato nije ni čudno što je novi "Weather Systems" prvotno zamišljen kao konceptualni mini album koji bi sadržavao samo pjesme "The Gathering of the Clouds", "Lightning Song", "The Storm Before the Calm", "Sunlight" i "Internal Landscapes". Uz još par starih i novih pjesama braća Cavanagh i ekipa su ubrzo kompletirali album koji se zvukom i atmosferom nadovezao na uspješni "We're Here Because We're Here" iz 2010. "Weather Systems" je u usporedbi s prethodnikom još više produkcijski ušminkan i vrlo vjerojatno bi nekim fanovima ubrzo trebao postati favorit diskografije, ali je moguće da zbog svoje polu-konceptualnosti taj efekt izostaje kod manje strpljivih.

Album otvara dirljivi ljubavni rastanak prepričan kroz "Untouchable, Part 1 i Part 2", a drama iz "The Gathering of the Clouds" se brzo raspetljava u "Lightning Song" i neodoljivoj "Sunlight" koja frca pozitivom koja u najboljem svijetu prikazuje zvuk benda danas. Pred kraj se niže red metaliziranih Coldplay balada i vječnih tema o smrtnosti i smislu ovozemaljskog života. S jedne strane mi je neugodno zamišljati kakav bi efekt mogla imati posljednja "Internal Landscapes" na nekoga tko bend nije slušao od njegovih prvih doom izdanja, a s druge sam uvjeren da ima masu metalaca prevaranata koji se lako prepuštaju ovakvim ljigavostima.

Uostalom:

- znam si još poslušati pokoji Dream Theater album;

- prva dva Coldplaya još uvijek redovno puštam;

- Ramirezu sam jednom prilikom dao 3 i pol zvjezdice, ali je recenzija bila toliko afirmativna da joj je urednik dodao još pola zvjezdice više;

- još uvijek fotkam zalaske i čudne nakupine oblaka iako mi je to profesor Krešimir Mikić davno zabranio;

- nedavno sam u stanu naletio na originalnu kazetu "Kruna od perja" (tata ju nije kupio samo mami), a ponosni sam vlasnik i prvog dijela diskografije Dave Matthews Banda;

- serem bezveze;

- "Weather Systems" mi je trenutno bolji od svega nabrojanog

- ne serem

anathema.ws