Novi album grupe Richmond Fontaine, točnije novi album Willya Vlautina, autora svakog komadića glazbe koji su ovi veterani americane ikada snimili, nije tek trebao ostaviti dojam dobre ili loše ploče. On je trebao i nekako utjecati na moju malenkost da potegne do Zagreba na njihov koncert, koji će se održati u KSET-u 22.10. 800 km, 500 kn i dva slobodna dana na poslu nisu malo ulaganje, zato dojam mora biti itekako poseban.

Nažalost, niti nakon 13 godina postojanja, niti nakon 9 albuma, riječ poseban nije ta koja će vam pasti na pamet dok slušate ovaj bend. Koji možda jeste osnovan u Portlandu, ali koji sa progresivnim idejama i zvukom Pacifika nema nikakve veze. Ovo je bend pustinje, šrktog zvuka i americane smještene u srce kontinenta, u područje od Texasa do Nevade u kojoj je Vlautin i rođen.

Uz pustinju koja ti definitivno omogući da na život gledaš nešto drugačije, mirnije i trezvenije (ako naravno u međuvremenu ne popizdiš), na Vlautina je glavni utjecaj ostavio zvuk rock scene 80-ih koja se tada profilirala na sveučilištima. Sa jugoistoka su dolazili R.E.M., sa sjevera Husker Du i Replacements, sa zapadne obale Dream Syndicate, ali zvuk koji je osvojio Vlautina bio je onaj u kojem se senzibilitet druge, promišljenije generacije američkih punkera, koji su umjesto špricama mahali diplomama umjetničkih fakulteta, spojio s country-rockom Grama Parsonsa. Zvuk grupa poput Long Ryders, Green On Red i Blasters.

Iako je glazba tih bendova poslužila kao svojevrsni uvod u eksploziju americane  početkom 90-ih, Richmond Fontaine baš zbog vjernosti psihodeličnim gitarama, turobnoj atmosferi i tvrdim ritmovima, nikada nisu zasjali poput mnogih drugih bendova kasnijeg procvata . Umjesto da sviraju organsku glazbu, oslobođenu iz bogate riznice američkog folka i countrya, oni su zvučali zaglavljeni u ne tako davnoj prošlosti, bez ambicija da zvukom budu išta više od posvete svojim herojima.

Prva tri albuma su imala potencijal da odjeknu, ali spori ritam, nedovršene glazbene ideje i Vlautinovo pripovjedanje koje nije uvijek u službi pjesme, gušili su ih do granica dosade, te je, osim najtvrđim fanaticima žanra, njihov opus ostao skriven većini ljubitelja glazbe.

Sa novim milenijem bend se okrenuo nešto pristupačnijem zvuku, klasičnoj americani Whiskeytown i Son Volt, uz gotovo pa Tweedyevske melodije. Što je rezultiralo i dan-danas najboljim im albumom, "Post To Wire". Ne, na njemu nisu napušteni svi raniji utjecaji, ali su prošarani sa dovoljno Wilco trenutaka koji mu daju potrebnu dozu energije, ritma i slušljivosti.

Bend se probio do šire javnosti, ali komercijalni uspjeh je opet izostao. Iako je po prvi puta mogao nešto i zaraditi od svirke, Vlautin mora da se gadno razočarao kada ni svi ti ustupci nisu upalili, te se od glazbe potpuno okrenuo pisanju za vlastiti gušt. Tako je napisao nekoliko romana, te hrpu pjesama koje se smatraju i sljedećim albumima grupe Richmond Fontaine.

Ali činjenica je da dvije ploče nakon "Post To Wire" nisu ništa drugo nego minimalistička podloga, obogaćena doduše sa povremenim žanrovskim detaljem posuđenim od uspješnijih kolega, na kojoj Vlautin recitira svoju poeziju. E sad, kakva je ta Vlautinova poezija, i vrijedi li ona sama po sebi svog tog vremena koje joj treba posvetiti, kada već nema glazbe da kanalizira ono bitno?

Pa i ne baš, jer isto kao što zvukom ova grupa nikada nije dotakla nekakav bezvremenski moment, ni njegove rečenice nisu ništa više od recikliranja postojećih tema, ideja i emocija. U relativnost vremena usidren osjećaj američkog zapada, njegova samoća i hladnoća, odavno su prožvakani motivi kroz koje su riječima plovili i jedan Jack Kerouac, i Sam Shepard.  Škrti i izravni stil lišen svjetlijih tonova dolazi pak izravno od Raymonda Carvera. Samo, za razliku od ove gospode, koja je svoju inspiraciju pronašla u stvarnom životu i vlastitim iskustvima, Vlautin je tek promatrač koji definira sebe stilom i temama kojima se bavi, umjesto da ih proživljava i preispituje, te na osnovu toga ostavi nešto jedinstveno u naslijeđe.

Oni koji se ipak zapute na koncert, bez trodnevnog jahanja naravno, ipak ne bi trebali prisustvovati uspavanki, jer nova ploča nije tek uglazbljena poezija. Barem pola od ovih 40 minuta jesu americana iz udžbenika. Već na trećoj pjesmi na albumu imamo vrhunac njihove diskografije. Stvar ''You Can Move Back Here'' kao da je ispala ravno iz "Strangers Almanaca", sa svojim nervoznim izmjenama brzog i sporog, tihog i glasnog. Nastavlja se sa sličnom, tenzijama nabijenom ''The Boyfriends'', začinjenom puhačima ala Calexico. Da je ovo ključni dio albuma potvrđuje i sljedeća ''The Pull'', gdje sada već imamo Tweedya ukrašenog orkestracijama te smirenim Vlautinovim pjevanjem, koje je konačno oružje samo po sebi, bez potrebe da se previše viri u sam tekst koji je ionako klasična priča o nekakvom boksaču sa dna i njegovom nesretnom životu.

Album nastavlja u gotovo konceptualnom stilu, na tragu melodija sa početka, da bi se negdje na pola razbio o po njih tipični zastarjeli komad glazbe nazvan ''43''. Tu energija malo opada, da bi se opet digla sa ''Lonnie'', još jednim biserom iz Whiskeytown svijeta, gotovo pa nastavkom spomenute ''You Can Move Back Here''. Ove dvije pjesme su jebeni singlovi, zarazne, sa prekrasnim refrenima, i one su na kraju ono što ovaj album uzdiže iznad prosječne posvete americani.

Do kraja imamo još tri patetična trenutka, ''Ruby and Lou'', klasični Vlautinov literarni moment, ''Two Alone'', klasični Vlautinov gitaristički moment, te narativnu ''A Letter To The Patron Saint Of Nurses'', recital uz minimalnu pratnju benda, sa poprilično iritantnim stihovima o paru koji je sretan što je živ i zdrav, umjesto da su bolesni i mrtvi valjda.

Da je Willie pametan čovjek nema sumnje. Osjećajan također. U svakom slučaju pozitivac je, stoga reći nešto protiv njega nije lako. Ali nije problem u tome da je ovo loš materijal, već u tome što je ovo nešto potpuno prosječno. Glazbeno, i Calexico, i Whiskeytown, i Wilco su zanimljiviji, a Blasters čak i u ovoj verziji zvuče bezidejno.

Tekstualno, sve je prožvakano, dosadno, ali budimo realni, dosadni su i Kerouac, i Shepard, i Carver. Što mogu, ja sam plitka, površna osoba koja se užasava dosade, iako i sama živi život brzinom nekakvog iranskog umjetničkog filma. Bukowski, taj će me uvijek razveseliti, a ''Zapitaj Prah'' mi je ne samo pojam romana, već i model kako se treba pristupiti sebi, vezama i življenju. A ne rečenicom tipa ''drago mi je što nemaš rak'', kakvu Willy iskoristi u jednom trenutku ovoga albuma.

Nije to patetika, iako je vrlo blizu, ali takvu rečenicu nikada ne bi složili Patterson Hood, ili Craig Finn, da spomenem samo najliterarnije rockere danas. Oni su originali, posežu za svojim i tuđim životima, mistificiraju ih, stvaraju od njih nove svjetove, izvlače pouke, zato jer im je to potrebno da prežive, a ne zato jer ih to čini umjetnicima koji znaju lijepo posložiti riječi i stilske figure.

Gle, ako ovaj album pomogne da Vlautin zaradi poneki dolar više kako bi se još lakše posvetio pisanju, bit će mi drago. Ako Hollywood odluči snimiti film po jednom od njegovih romana, i tako ga potpuno financijski osigura, bit će mi još draže (postoje neke indicije da im je jedan zapeo za oko).

Ali Vlautinovo čeprkanje po rubovima američkog mita neće me natjerati da ovom albumu posvetim previše vremena, niti da krenem put Zagreba. Mudhoney hoće, jer bijesni mladi ljudi uvijek su mi zvučali prirodnije i iskrenije, ma koliko njihov bijes bio neartikuliran (i ma koliko danas više nisu mladi), od praznih, pomirenih i blagoglagoljivih sredovječnih new age prdonja kakav i sam postajem. Tek me neiskvarena umjetnost iskrenih, neustrašivih ljudi sprječava da se počnem uzimati za ozbiljno. U svakodnevnoj potrazi za smislom i srećom, koncert u društvu osrednjeg poete neće pomoći, pa makar zahtijevao tek još jedan dodatni slobodan dan. Jer kako nas između ostalih uči i rock 'n' roll - ni jedan dan nije tek još jedan dan.

www.myspace.com/richmondfontaine

www.richmondfontaine.com