Spirits And The Melchizedek Children We Are Here to Save YOU! Selfreleased 2011.
Glazba koju anemično isporučuju Spirits and the Melchizedek Children je idealna prilika za eskapizam, mentalnu diverziju koju si jednostavno morate priuštiti u danima kada našim kontinentom vlada canicola (pasja vrućina)
Prije tri tjedna nas je u TweetDecku dočekala sljedeća poruka od @Ibirusa: @potlista treba potražit Spirits and the Melchizedek Children. Opis zvuči primamljivo, a The Besnard Lakes Are The Roaring Night je mrak.
Brza pretraga me dovela i do same usporedbe s posljednjim albumom kanadskog benda The Besnard Lakes koju je povukao novinar Paste Magazina u svojoj Best of 2011 (So Far) listi. Odmah je bilo jasno da je to jedan od jedva desetak smislenih linkova koje Google nudi o Spirits and the Melchizedek Children. Štoviše, izgleda da je pozicioniranje na toj individualnoj listi za sada i najvažnije medijsko pojavljivanje za ovo friško otkriće iz Atlante.
Anonimnost privlači, ali danas je opskurnost relativan pojam obzirom da nije neki problem krenuti u potragu za dobrim nepoznatim bendom. A nisam baš ni toliki snob da se sada idem dičiti nekim svojim novim otkrićem (vičite ako sam u zabludi, ali čini mi se da je takvo ponašanje bilo aktualnije prije pojave interneta).
Situacija je poprilično jednostavna. Glazba koju anemično isporučuju Spirits and the Melchizedek Children je idealna prilika za eskapizam, mentalnu diverziju koju si jednostavno morate priuštiti u danima kada našim kontinentom vlada canicola (pasja vrućina).
Album "We Are Here To Save YOU!" odmah otkriva svoje shoegaze odlike, ali njegova zvučna slojevitost nema toliko veze s bendovima poput Ride, Slowdive ili Lush. Čak i usporedba s The Besnard Lakes nije potpuno točna. SATMC sviraju svoju verziju psych shoegazea koja više duguje zvuku slowcoraša Galaxie 500, a tu je i reverb koji psihodeliju samo zakopava u svoju eteričnu maglu. Plus loopovi, reverse echo i refreni koji se skoro svi redom glasaju s Oooooooooooh. Uglavnom, napušenost, pospanost i slatka anemija.
"Forget Whats Brought" je prepuštanje očaju, ali i blagoslov za novi početak. Međuigra gitara i tipkala se jedva razaznaje u magli, a katarza se namjerno odgađa. "Welcome" je spori shoegaze blues, a "Set Me On Fire" ubrzo nakon početnog napada zapada u mamurno bauljanje. Tek negdje na sredini albuma "WiteWich" prekida anemični loop s mlitavim post-punk transom. Slično čini i "Delight for your SINS" koja remeti blaženu fjaku između dvije najduže i najbolje stvari - "Good Morning Sunshine" i "Fly Away Feathers".
Upalite klimu/ventilator i samo lagano dišite u oooooooooooh ritmu. Leži i plutaj!
Jagjaguwar ili tkogod, regrutirajte ovo!
Hvala @Ibirusu
