A da napišem samo kako baš i ne znam objasniti zbog čega mi je ovaj album dobar? Uostalom, nije da se baš radi o pravom albumu već o kolekciji prva dva EP-a koje je Team Ghost objavio, a u ovakvom obliku je "We All Shine" objavljen prvenstveno za japansko tržište. Uvijek mi je bilo smiješna fora s japanskim tržištem i posebnim izdanjima za Japan. U čemu je kvaka s tim? Tko je prvi počeo priču s 'japanskim tržištem'? Zna li se koji je prvi album doživio svoje japansko izdanje? Jesam li postavio dovoljno glupih pitanja kako bih vam skrenuo pažnju s činjenice da pojma nemam što napisati o ovom albumu?

Idemo probati faktografski kako bih dokazao Nuriji, komentatoru/ici iz The Bats recenzije da znam guglati. Team Ghost je francuski bend koji se voli stavljati pod nekakav shoegaze/elektronika kišobran. Glavnu ulogu, zapravo i jedinu važnu, u Team Ghost igra Nicolas Fromageau, čovjek koji je zajedno s Anthonyem Gonzalesom svirao na prva dva M83 albuma. Nakon što se razišao s Gonzalesom, preselio se u Paris i lagano gradio Team Ghost. Kada je bio zadovoljan učinjenim za shoegazing izdavačku kuću Sonic Cathedral objavio je prvo "You Never Did Anything Wrong To Me" EP, a nešto kasnije i "Celebrate What You Can't See". Sada su ova dva materijala ujedinjena povodom već spomenutog japanskog izdanja, a ja i dalje ne znam što bih napisao o "We All Shine".

U niti jednom slučaju mi nije padalo napamet da pokušam recenziju napraviti na način da bih išao od pjesme do pjesme i pisao asocijacije spominjujući riječi 'hit', 'zakon' ili štogodveć. Jer, bez obzira što se radi o dva EP-a spojenog u jedan album, ovaj materijal se mora promatrati isključivo u cjelosti. Doduše, pjesme koje su se nalazile na "You Never..." EP-u imaju nešto naglašenije bas dionice dok je "Celebrate..." donio par pomalo tjeskobnih instrumentala, ali ovih 14 pjesama ipak djeluju kao jedna cjelina. Teško je istrgnuti iti jednu pjesmu iz konteksta albuma u kojem glavnu riječ igraju pametno iskorištene elektronske podloge preko kojih se odlično lijepe jednostavne dionice na klavijaturama, euforični gitarski rifovi i sanjivi vokali. "We All Shine" gotovo u niti jednom trenutku ne pada pod kliše kojeg su shoegaze velikani početkom 90-ih stvarali, a i dalje je čistokrvni shoegaze album. Tome je uglavnom razlog upravo atmosferičnost koja prati ovaj album od početka do kraja.

Atmosferičnost. Atmosfera. Ta riječ mi je najčešće padala na pamet prilikom preslušavanja ovog albuma. Team Ghost vas od prve sekunde uvlači u taj neki svijet u kojem se otuđenost preispituje introspektivno, ali bez nekog određenog rješenja. Monsieur Fromageau pažljivo bira trenutke u kojima će nešto konkretno reći. Omjer vokalnih i instrumentalnih pjesama gotovo je identičan, a praktično se ne događa da dvije vokalne pjesme idu jedna za drugom. Kao da su Team Ghost željeli da slušatelj pomno razmisli o onim riječima koje je čuo dok mu spejsi podloge davaju dodatnu zvučnu kulisu za razmišljanje. U takvoj konstelaciji snaga "A Glorious Time", "High Hopes" i "Signs & Wonders" na neki način i dobivaju dodatnu snagu od pjesama koje ih okružuju i tjeraju slušatelja na ponovno slušanje.

Nakon svega (ili ničega, ovisi kako gledate na ovo mlaćenje prazne slame u ranijim rečenicama) moram zaključiti kako i dalje ne znam objasniti zbog čega je ovaj album tako dobar. Možda je to zbog toga što mi se čini da sam u ovih 50-ak minuta ušao svijet u kojem Team Ghost živi. Neću reći da sam ga dobro upoznao jer bih tada znao valjda i nešto konkretnije napisati. Ovako mi za kraj ostaje samo provokacija M83 fanova (nije da ih ni ja mrzim, dapače) s rečenicom kako je "We All Shine" bolji od "Hurry Up, We're Dreaming". Eto, barem sam nešto rekao.

www.myspace.com/teamghostmusic