Proganja me pitanje na koje se može dati odgovor podložan promjenama - naime, nisam siguran može li neurotični egoist napraviti nešto predivno za svijet, posjeduje li egotriper nesebični osjećaj za divno? Može on učiniti divno djelo, ali on tu divotu stvara za sebe, a ne za svijet (no glasna svjetina to ne prepoznaje). Čini mi da grozni osobenjaci bez problema mogu interpretirati nečije djelo, ali ne i napraviti vlastitu tvorevinu što će na pozitivan način zaustaviti ljudski dah i duh, no ovo je diskutabilno razmišljanje stvoreno u trenu koji neće potrajati jer su nadahnuti dojmovi i misli stečene pod tim tipom dojmova skloni mijenama. Pojedini dojmovi ostaju, vrijeme ih na stanji, već samo napravi dodatni sloj impresija.

Kurt Vile stvara dojmljivu glazbu čija vrijednost ne izblijedi nakon dužeg slušanja. U najnovijem albumu "Wakin on the Pretty Daze" uspio je, baš kao i prethodniku "Smoke Ring For My Halo" iz 2011., utkati štih nepatvorenog individualizma. Dobitna kombinacija kojom se Vile ponovno uspješno poslužio krije se u zaokruženosti albuma kao cjeline i neprisustvu hitova - prvi singl "Never Run Away", i skladba "Pure Pain" možda će nekome biti zapamćenije, no zapravo se kroz čitav album provlači zavodljiva i smirena atmosfera ugode iz koje se lako daje naslutiti da ga je osmislio čovjek koji posjeduje unutarnji mir. Gotovo desetominutna "Wakin on a Pretty Day" i "Goldtone" sadrže u sebi tragove dječje psihodelije što ne rezultiraju negativnostima i mogu se redovno čuti kod Devendre Banharta, dok "Kv Crimes", "Was I Talk" i "Shame Chamber" sadrže nešto plesniji ugođaj. Osobni favorit mi je lagana intimna ispovijest "Too Hard", ona djeluje nekako najosobnije: 'I will promise to do my very best, to do my very best for you And that wont be to hard...'. Osjeća se autorska osobnost koja je nekompromisna i nježna, stoga album sjeda na pravo mjesto već tijekom prvog slušanja, a prvotni dojmovi ne stišavaju se ni nakon postupnog slijeganja. Bit će da je Neil Young napokon dobio dostojnog nasljednika u mladolikom kosijaneru kojem proces stvaranja glazbe ne predstavlja kreacionistički problem, već evolucionističku ugodu.

Vrijedi imati ovaj album na sobnim policama ili u automobilskom pretincu jer je kao stvoren za jednosatnu vanjsku ili unutarnju vožnju (sobno snatrenje). Akustične verzije s albuma "Wakin on the Pretty Daze" (mogu se čuti i vidjeti na internetskim servisima) također zvuče iznenađujuće dobro i osvježavajuće u ovom proljetnom razdoblju što je nahrupilo naglo, svakako prenaglo za sve brojnije meteoropate i sociopate - poveća prirodna toplina budi ono najgore i najbolje u njima. Meteorološke (ne)prilike naprosto iziskuju uravnoteženu glazbu.

www.kurtvile.com