Pisanje o glazbi doživljavam jako subjektivno, jednako kao i slušanje glazbe. Jednako kao i stvaranje glazbe. Ne mogu se odvojiti od prvih trenutaka kada sam čuo neke tonove, ne mogu izbrisati boje koje sam imao tada pred očima, često ni mirise, slike, okolinu, ljude. Ne znam trebam li se uopće odvajati, život bez sjećanja nije život, glazba bez života, bez doživljaja, samo je zvučni zapis ili folder koji se rijetko otvara. Odmalena mi je ostala neka nesvjesna navika da glazbu povezujem s bojom, barem onu glazbu koju intenzivno doživljavam. Kako dolazim do boje?  Nisam uvijek siguran.

Žuto. Pustivši "More" u ušima mi je zvonio poznati materijal, topao i blizak, materijal kojeg sam pred godinu dana prvi put čuo na jednoj predivnoj žutoj kaseti. Sivo. VVhile sam otkrio prvi puta u neko doba godine kada je nebo prekriveno onom tmurnom sivom plahtom oblaka. Bijelo. Fasciniran sam bio seven inchem čiji je booklet printan na paus papiru.

Šareno.

Naviknut na relativno kratka i brzoizgarajuća izdanja VVhilea nabijena energijom, poletom, slojevima, implozijama i eksplozijama zvuka, neobično je bilo iščekivati prvo dugosvirajuće izdanje. Zar se takva koncentrirana energija može sačuvati na tako, meni u očima, radikalno drugačijem formatu? Kakva će biti struktura novih stvari, kakva će biti cjelina?  Najavni singl "Wrong Face Wrong Palm" nježna je midtempo cjelina koja funkcionira kao izvrstan showcase onoga čime su Steva i Andrija vrhunski ovladali – balansiranjem višestrukih slojeva gitare, podebljanih prostornim kvalitetama reverba i delaya, repetativnog razrađenog beata i eteričnih vokala. Naravno takvo layeriranje samo po sebi ne bi ništa značilo da nema one VVhileovske čarolije paljenja i gašenja pojedinih layera, i to na momente toliko efektnog da bi se dalo usporediti s „gašenjem“ poda pod nečijim nogama, drugi put toliko suptilnog poput preskakanja samo jednog udisaja.

Format je zaokružen, apsolutno funkcionira kao cjelina, od VVhilea ne dobivam sonični rollercoaster, već formu zvuka koja se neprestano mijenja u dinamici, koja je nepredvidiva i adaptibilna, više nalik na nemir pješčanih dina nego na neku čvrstu i monolitnu formu. Možda najbolje to ilustriraju live; uvjerih se u tu njihovu sposobnost prateći ih od najtiše moguće varijante prije godinu dana, do ubojitog i glasnog nastupa u Attacku pred koji tjedan, svo vrijeme izvodeći materijal koji se našao i na ovom izdanju. Igra layera i dinamike time je fascinantnija uz činjenicu da Steva i Andrija na stageu imaju količinu pedala, kablova i pojačala koji čine infrastrukturu na kojoj bi im pozavidio bilokoji kombinat srednje veličine iz zlatnog doba socijalističke industrijalizacije! Novost koju ovaj materijal donosi  vezana je za mikrofon, a to je upravo veći upliv  Steve, bubnjara, u sferu vokala, što naravno obogaćuje čitavu zvučnu sliku jednom vokalom tamnijeg kolorita. Vjerovatno najbolja kombinacija događa se upravo na genijalnoj "Move On".

Ono što zapravo najradikalnije odvaja "More" od VVhilea kakvog sam inicijalno doživio je lirikalna komponenta. VVhile muzički uvijek pleše na granici melankoličnog popa i himničkih zidova zvuka, jedino lirika otkriva kamo treba usmjeriti uho. Od prpošnih i naivno-fenomenalnih  „teenagers fom mars are kissing...“ stihova prvog EP-a, ovaj materijal skreće u neke malo dugačije vode. Ne želim spominjati riječi poput pesimistično ili okrutno realno, ali nekako osjećam da se tu radi zapravo o onjoj životnoj činjenici da koliko god smo sretni i na trenutke okruženi svima, pa i najbližima, zapravo smo suštinski sami sa sobom.  Da nas neprestano male stvari povređuju i da mi neminovno povređujemo druge.  Da većina prešutno i svjesno obitavamo u limbu neke zone komfora jer se ne želimo suočiti s činjenicama privremenosti,  upravo upravo svira genijalna "Soon is Never". Video za već spomenutu "Wrong Face Wrong Palm" kao da savršeno ilustrira da koliko god smo blizu jedni drugima da smo toliko i sami s vlastitom projekcijom stvarnosti.

Šareno. 

Ali ništa nije u pesimističnom tonu. Samo konstatiramo neke realnosti oko nas i nastavljamo dalje.  VVhile ne bedira, tu se spominju ideje vožnje prema nekom sunčanom mjestu, ideje da kad god možeš imati koga god, tamo „...where those VVhile Things are“. Bez šminke i uljepšavanja, "More" opisuje dane kakvi jesu, šareni, tmurani, sunčani, sjebani, vrijedni življenja u svim varijantama, jer život je žut, siv, bijel, šaren...

„I hold my more / my hands are made of gold / but it feels so cold“

Post scriptum,

Slijedi nekoliko činjenica. Nevjerovatno me veseli i činjenica da "More" u drugom mjesecu izlazi na vinilu u kooperaciji Dirt Cult Recordsa /SAD/ Twintoe Recordsa /Berlin/ Jazz Chairsa /Beograd/ i Pop Depressiona /Beograd/. Činjenica da će vinil ugledati svjetlo dana ne veseli me samo zbog vinila samog po sebi koliko jedva čekam suočiti se s coverom, a coveri od VVhilea uvijek su genijalni. Činjenica da im cover radi Esh samo potvrđuje da su VVhile jedna od još uvijek nažalost rijetkih ptica na našoj sceni koji spajaju vrhunsku glazbu s vrhunskom vizualom.