Moram priznati da ne znam što bih mislio o dvočlanim bendovima koji na svojoj gitari i bubnju (taj 'raspored' članstva je nekakvo pravilo) proizvode sav zvuk - bez semplova, bez nekih dodataka, bez ičega. U stvari, vjerojatno ne bih ni razmišljao nešto pretjerano o tome da se u posljednje vrijeme nije pojavio cijeli jedan niz bendova sa samo dva člana. Definitivno nisam od onih koji će reći da dva čovjeka ne mogu proizvesti dovoljno zvuka (uostalom koncerti takvih bendova tu teoriju lako opovrgavaju), ali nisam sklon ni glorificiranju takve vrste bendova. Ono, kao, oni pokazuju da se može i bez trećeg, četvrtog, petog ili tko zna kojeg čovjeka. Jednostavno, indiferentan sam, nemam neki stav i zbog svega toga je ovaj paragraf potpuno nepotreban. Išao sam složiti neku teoriju, a teorije nema.

Ili sam, što je možda točnije, samo trkeljao kao bih dodao poneku rečenicu ovoj recenziji. Jer, teško je pisati traktate o materijalu koji traje 11 i po minuta. (OK, vjerujem da bi Gogo uspio o svakoj minuti napisati karticu, ali pustimo sad skribomane na miru)

Vvhile su, kao što se iz onog prvog pasusa moglo shvatiti, rock'n'roll dvojac koji dolazi iz Beograda. Kao što se iz drugog pasusa može shvatiti, njihovo prvo izdanje je EP nazvan "Vvhile Is Vanity", a zahvaljujući makedonsko-izraelsko-bugarsko-srpskim izdavačima ovaj materijal se može nabaviti i na vinilu.

Andrija i Stevan su svirali i sviraju u raznim srpskim bendovima (Cut Self Not, Tough Guys Of America, Jaibo!...), a ovaj EP je snimljen u njihovom prostoru za vježbanje bez dodatnih nasnimavanja. Pokušati opisati glazbu koju Vvhile rade znači baratati s mnogim glazbenim pravcima (noise, punk, lo-fi, shoegaze, post punk, indie, pop, core, lo fi) ili ih uspoređivati s neusporedivim bendovima (jedan od izdavača je u opisu izdanja spomenuo Wipers, Mission Of Burma, Black Flag i My Bloody Valentine). Vvhile su na ovom materijalu odsvirali po malo od svega toga, a ovih 11 i po minuta je dalo nagovijestiti kako se u ovim momcima krije još puno toga što bi se trebalo provjeriti na nekom sljedećem materijalu.

U uvodnoj i na neki način naslovnoj pjesmi ovog EP-a, "Vanity", Vvhile udaraju na prvu. Rock n'roll, punk, garaža, eksplozija, himničnost, svašta nešto. 'Don't kids here now have anything to say loud?; Don't kids here have nothing to be proud of?'. Jesu li pitanja retorička ili prava i je li ti uopće važno? Jebena hitčina.

"Marriage Riots" malo usporava, ali samo malo. Zvuk je i dalje sirov, garažni, pjesma post-punkerska sve do minute do kraja kada kreće peglanje distorzijama, zvucima i mikroakordima.

"Worldeninfg Curse" ne dopušta da samo "Vanity" bude hitčina. Gitara je ovdje najčišća na cijelom materijalu, ali je zato vokal najmutniji. Svejedno, ova pjesma ima odličan noise-indie-something-rock himnični potencijal, a tu je čak i ono 'ooo ooo ooo' pjevanje koje bi se valjda moglo svidjeti i onim Japandroids fanovima.

"Fecal Gaze" i nije u stvari pjesma. U njoj se vide utjecaji MBV-a. Shoegaze/nojzi minijatura. Pomalo čudno stavljena na kraj materijala jer se ova ranije odlučnost pomalo izgubi dok "Feca Gaze" odradi svojih tri minute i deset sekundi, ali valjda oni znaju što rade.

Ja znam da sam opet, po sada već četvrti put u zadnjih par godina, čuo zanimljiv nastupni EP srpskog izvođača. Meni je to super i uopće nije bitno da se cijela priča vrtti oko malog (uskog) kruga ljudi. Važno je da su Vvhile bend koji točno zna što hoće, radi to kako treba i sada ostaje samo za pitanje je li ovo kratkotrajniji projekt ili pak bend od kojeg u budućnosti možemo očekivati i daljnje radove. Jer, koliko god ja hvalio "Vvhile Is Vanity", ovo je ipak tek naznaka nečega što bi ovaj bend u budućnosti mogao raditi. I lijepo bi ih bilo vidjeti negdje na koncertu. Baš lijepo.

vvvhile.bandcamp.com