"I don't want to say "Voyageur" is the best record I've done; it's more like the biggest victory I've ever had," ... "I wanted to fuck shit up, break free from this Americana, alt-country pigeonhole – and I feel like it worked."

Izvaljuje Kathleen Edwards i u pravu je. Pobjeda je neupitna, ali čitajući druge recenzije ispada da je većina kritičara njezinu uspješnu djelomičnu metamorfozu uglavnom pripisala širem krugu zvučnih i talentiranih suradnika zbog kojih se kanadska kantautorica nakon izdavanja svog četvrtog albuma u više navrata našla u drugom planu. Jedni očekivano tvrde da je puno bolje zvučala u svom alt-county izdanju, a drugi joj bez obzira na neočekivane stilske promjene predbacuju suviše intiman i nedorečen materijal. No, iako su svi redom prenijeli da je "Voyageur" album o razvodu dovršen na samom početku nove ljubavne avanture, malo tko naglašava da je upravo ta ekstatična podvojenost ključni element oko kojega su suradnici gradili ostatak priče. Dakako jedan od njih je presudan za takvo stanje, ali definitivno ne bi trebao biti u centru pažnje.

Da pokušam...

Nakon razvoda s Colinom Crippsom, koji je na drugom albumu bio upleten i u produciranje, Edwardsova se dugo mučila s novim materijalom ("Asking for Flowers"  izašao je 2008.), kombinirala suradnike i maštala o idealnim producentima koji bi je izvukli iz kalupa middle of the road americane s kojim je očito željela raskrstiti. Dok je razmišljala o svakakvim kombinacijama (Jack White i Brendan O'Brien), spontano joj je stigla neobična i neočekivana, ali naposljetku ključna pripomoć pred sam finiš albuma. Obzirom da se radi o Justinu Vernonu (Bon Iver) razumljivo je  da je njegova uloga, osim u studiju, bila ključna i za promociju albuma, a ako pridodamo k tome i činjenicu da su Kathleen i Justin tokom procesa uspjeli i prohodati, onda vam je jasno zašto je malo tko mogao odoljeti sapunici u kojoj je uloga super popularnog koproducenta stavljana u prvi plan.

Ne samo da je njegovim doprinosom njezin alt-country prošaran raznoraznim trikovima i slojevima dobio potpuno novi oblik i svježinu, nego je njihova friška zaljubljenost napravila prostora drugim vedrijim vidicima na albumu koji je prvotno bio zamišljen kao posljednja inventura neriješenih računa iz minulog braka.

Change this feeling under my feet / Change the sheets and then change me

Predrasude rade svoje pa sam prvu informaciju o vezi dešifrirao samo kao slučajnu avanturu u studiju. Jednostavno nisam mogao zamisliti staroversku rokericu u kombinaciji s metiljavom indie super zvijezdom – dva svijeta koja je Justin uspio spojiti bez da svoj doprinos stavi u prvi plan. Iako je prepoznatljivim Bon Iver trikovima prefarbao svaki kutak albuma (zvonce za bicikl čuti ćete na svakom uglu), njezine pjesme i refreni ostaju pobjednici. Samo je na par mjesta drastičnije izvrnuo njezin klasičan pristup. Tako na "Chameleon/Comedian" Kathleen baca na blagu folk uvrnutost jedne Laure Veirs, a "A Soft Place To Land" u svom instrumentalnom raspletu može konkurirati bilo kojoj pjesmi s posljednjeg Bon Iver albuma.

Ključni prekretnički trenutak je "Change the Sheets" koja zvuči prozračno i daleko od tanke produkcije i barskih gitara s prijašnjih albuma. Štoviše, zvuči kao zarazni i poletni indie hit spreman na osvajanje mainstream pop radio valova. Kroz par stihova i jednostavan refren Kathleen uspijeva pasti na koljena, poletjeti, sumnjati, veseliti se i nadati na početku jedne neočekivane nove veze.

S druge strane na albumu ima i klasičnih aranžmana koji podsjećaju na Sheryl Crow i Lucindu Williams. Naročito bluzerska "Mint" i vesela "Sidecar", vrlo vjerojatno posvećena Justinu, otpjevana zajedno s Johnom Roderickom (The Long Winters) koji nam se ponovno ukazuje nakon što smo ga nedavno nakon dugo vremena sreli na prvijencu mlade kantautorice Shelby Earl. Uz njega među gostima i na pultu našli su je još Norah Jones, Francis and the Lights, Stornoway, Phil Cook iz Megafauna…

Posljednja polagana i duga "For The Record" mogla se smjestiti na bilo kojem izdaju do sada, a da nije posvećena country heroini Natelie Maines iz Dixie Chick bila bi najosobnija stvar na albumu:  Hang me up on your cross. For the record, I only wanted to sing songs.

"Voyageur" nije novi početak, on je moguća pozitivna putanja karijere koja se nakon bračne havarije našla na stilskom raskršću. Posljedice jedne propale veze malo kada zvuče tako vedro, a nova zaljubljenost... eh... malo je neizvjesna. Ali to joj nimalo ne smeta.

www.kathleenedwards.com