Cijelu se jesen pravim da mi je sve jasno i da je ovaj album tu baš zbog mene. Blag i suosjećajan pri opraštanju od ljetnih idealizacija, ali i više nego dovoljno poletan kada je u pitanju razrada strategije za zimu i uspješno nadmudrivanje njezinih podmuklih trikova (koji postaju još podmukliji ako se previše uzdate u odlične albume i tuđe zablude!). Uz "Repave" mogu opsesivno pohranjivati gomilu divnih reminiscencija o ljetnim događajima koji se možda baš i nisu odigrali u najidealnijim aranžmanima, ali nekako je sve moguće kada glavna tema albuma konstantno izmiče.

Što ne znači da je album općenito nerazumljiv i mega pretenciozan. Uostalom, Justin Vernon se već pobrinuo za postojanje pretencioznijeg albuma koji je usprkos tome bio odlično prihvaćen. Omanji je problem što nakon intenzivnog jesenskog druženja ipak kužim da trenutno nemam direktne veze s glavnom temom drugog albuma Volcano Choira, projekta koji se odlučio predstavljati kao autonomni bend.

Bol ponekada zna biti neodoljiva, ali ovaj album nije namijenjen prvenstveno ostavljenima i povrijeđenima. "Repave" je u biti album za one koji potežu prvi potez, za one koji ostavljaju i nastavljaju svojim putem prema nekim novim avanturama ili mirnijim morima. On je svakako posvećen staroj nemogućoj ljubavi koje nikada neće prestati, ali prvenstveno je tu radi novih početaka. Bol je na njemu neodoljiva, ali ne i skroz neracionalna, već naoružana dragošću pokušava razriješiti nesuglasice koje su ostale visjeti u zraku (doduše, u finalu najrazornije pjesme "Comrade" se bivša baca ispod kombajna?!).

Album je pomalo nedokučiv ako na njemu tražite samo refrene, ali je istovremeno razoran i pun mudrosti ako se čita između redaka i ako se oslonite na glazbu koja u ovom slučaju govori više nego što bi trebala. Fora je u tome što bend svojim vrludavim sinusoidama u biti stvara ravnotežu. Ta ekipa, nezasluženo u drugom planu, izvlači iz Justina novu energiju koja, osim nekoliko nezaobilaznih Bon Iver trikova, nema veze s njegovim popularnim bendom. Jednom kada se dekodiraju pjesme kao "Comrade" ili "Acetate" postaje jasno kako je ostatak benda ovdje odigrao ključnu ulogu, promijenivši tijek razornih emocija u moćni generator zdravog razuma. Oni su čvrsto uporište pomoću kojega Justin zvuči žilavije i energičnije nego na drugome albumu Bon Ivera. Kažu da su ove pjesme nastajale godinama i bile sklone konstantnim mijenjanjima, ali ti kolaži fragmenata na kraju ipak zvuče spontano i homogeno.

Justin već neko vrijeme sam postavlja pravila igre. Pauzira bend na vrhuncu slave, gostuje na gomili tuđih albumima i stapa se s ekipom među kojom neuspješno pokušava izbjeći poziciju frontmena. Naposljetku se osjeća toliko slobodnim pa izvaljuje i ovo:

“Life is too short, and love is beautiful and it ends and there are much deeper and more complex things to be concerned about.” That’s just where I’m at these days. I’m not with anybody, I don’t have time for dating. Not to get too personal, but it’s weirdly harder to meet new people now. But for the first time in my life since I was a little kid, I’m not so concerned about it." Pitchfork 28.08.13.

Iako si je Justin malo lepršav i pun sebe, "Repave" je ipak iskrena objava slobodne, one koja prihvaća odgovornosti i traži ugodan suživot s prošlošću.

Osim toga album funkcionira kao idealna podsvjesna podloga u raznim ključnim situacijama: kilavo buđenje na sunčani radni dan, opijanje i napušavanje u kući s kaminom, kuhanje kave samo radi mirisa koji se proširi kućom iako ju ne pijete već 10 godina, posljednje jesensko kupanje u moru…

Marku Hollisu iz Talk Talk bi možda trebalo biti drago što se snimaju ovakvi albumi. Ali mislim da on jednostavno nije takav lik.