Victims A Dissident Deathwish 2011.
Victims su, čini se, u formi života. Poput bezbroj švedskih bendova prije njih oni se hvataju žanra koji je well past its prime i naprosto ga sviraju mnogo bolje od njegovih začetnika. "A Dissident" kao da ujedinjuje sve ključne gradove i godine u homogen zvuk koji ima samo jednu, u hardcoreu često zanemarenu želju- TO ROCK OUT.
Objasniti hardcore album već odavno podrazumijeva da zvučite poput idiota. Ili IT-jevca (najčešće se radi o istoj osobi). Umjesto kratica komunicira se imenima gradova i godinama. Pretpostavimo da objašnjenje nekoga zanima i da su konstituirani osnovni parametri L.A - New York - Stoke-on-Trent, no u trenutku kada se Gotheburg 1985. i Gotheburg 1995. postave kao dva različita stila stvar je već potpuno izgubljena.
U razmjerno kratkom periodu u 2011. objavljena su dva ključna albuma za moderni hardcore: Trap Them - "Darker Handrcaft" i Victims - "A Dissident". Victims su jedan od tri aktualna švedska benda (uz Wolfbrigade i Disfear) koja su talentom za songwriting, pažljivim aranžmanima i sviračkom vještinom prenijeli D-beat široj publici. Trap Them se mogu pohvaliti istim vještinama i trenutno su jedan od sistematski 'najhypeanijih' bendova iz Sjedinjenih Država.
Jedva primjetna razlika između ta dva benda je ono po čemu je najlakše definirati Victims i muziku koju stvaraju. Postoji nekakva zlobna sjena u auri Trap Them koja je zajednička i većini američkih bendova tog profila; prelako je zamisliti da negdje u Richmondu grupa srednjoškolskih bullyja uz Trap Them cipelari dečka u Government Warning majici. A zna se da to nije uredu osim ako dečko nosi Weezer majicu. (Djelomičnu) šalu na stranu, Victims su band koji zna odakle dolazi i u trenucima kad su najbliže mačizmu njujorških potkošulja ne postoji ni sjena sumnje da se radi o iskrenom hardcore punk bandu koji razlikuje svoj Anti-Cimex od Hatebreed.
Što se tiče Trap Them - you just can't take Phil Anselmo out of a boy.
Sve i da je ova, za hardcore neizmjerno važna good guys-bad guys prevaga otišla na drugu stranu, konačni rezultat bi bio isti jer Victims su, čini se, u formi života. Poput bezbroj švedskih bendova prije njih oni se hvataju žanra koji je well past its prime i naprosto ga sviraju mnogo bolje od njegovih začetnika. "A Dissident" kao da ujedinjuje sve ključne gradove i godine u homogen zvuk koji ima samo jednu, u hardcoreu često zanemarenu želju- TO ROCK OUT.
Ništa na ovom albumu nije novo, samo je bolje. Većina kompozicija jaše na D-beat grdosiji poput one sa Orgasmatron omota, gitare su sklonije rock avanturama i melodijama ("Burning Bridges", "In Control") u odnosu na prethodna izdanja, ali samo u pauzama između dvije objave rata ("Broken Bones", "Theft", "Victims in Blood Part 6").
Hoće li album dobiti priznanje kakvo zaslužuje ovisi, s jedne strane, o tome hoće li pravovjerna kritika pokušati nadići svoju sramotnu osobinu da ignorira sve što je popularno i, s druge, o tome koliko će ova nakupina osrednje tetoviranih goofy-eyed Europljana i njihov merch hipsterima biti zanimljivi.
Za sve ostale, preporuka žargonom filmskih kritičara citiranih na stražnjim stranama DVD omota - 'Ako planirate kupiti jedan hardcore album ove godine, neka to bude A Dissident! - potlista.com'. Jer ovo je blockbuster iz podzemlja.