Jako mi se teško prisjetiti koji je album tako neočekivano ušao u moj život kao što je to bio slučaj s "No Time For Dreaming", prvim albumom Charlesa Bradleya. Nikada nisam bio neki pretjerani ljubitelj soul glazbe, zapravo možda je bolje reći kako se nisam previše maknuo od onih klasika najvećih soul izvođača. Neke sam od tih albuma znao i intenzivnije slušati, ali daleko je to od bilo kakve opsesije kakve su mi se znale događati s albumima drugih glazbenih žanrova. A onda je Gee napisao jednu od najdražih mi recenzija u četverogodišnjoj pot listinoj povijesti. Nakon tih riječi, album se jednostavno morao poslušati, a nakon samo par pjesama, album se nije želio prestati slušati. "No Time For Dreaming" je, kao što je Gee tada napisao, jedan od najboljih soul albuma svih vremena, a meni osobno i najbolji album 2011. godine. Instant klasik, kako bi se reklo.

65-godišnji Bradley tim je albumom napokon dobio zasluženu pažnju koju je valjda dugi niz godina priželjkivao nastupajući kao imitator Jamesa Browna. Uslijedile su velike turneje, medijska pažnja i paljba, hvalospjevi i razne akcije, dokumentarni film 'Soul of America', suluda obrada Nirvanine "Stay Away" (ovo stvarno morate čuti), dobivanje nadimka 'The Screaming Eagle of Soul' i sve ostalo što ide uz to.

I onda, tek nešto više od dvije godine nakon "No Time For Dreaming", pojavio se "Victim Of Love". Ono što je bilo najvažnije je činjenica da se nije promijenila dobitna kombinacija - Thomas Brenneck je producirao i ovaj album, a nenadmašni Menehan Street Band je zadužen za glazbenu pratnju (koliko god Bradley svojim glasom ne ostavlja nikoga ravnodušnim, toliko i MSB to sve začinjava na pravi način - uostalom Daptone je praktično natjeran da objavi instrumentalnu verziju "No Time For Dreaming" zbog velike želje fanova). Sam Bradley je u najavi novog materijala izjavio kako će on biti manje 'heartaches and pain', odnosno da će više biti okrenut nadi i ljubavi.

Rečeno-učinjeno. Od samog početka, uvodnog singlea "Strictly Reserved For You", Bradley korača tim novim, ljubavnim, smjerom. Stihovi 'I'm tired of same lies; I'm tired of same people; Trying to get my business...Let's go somewhere; Where I don't care; Just you and me baby' uvode nas u sve one banalne ljubavne ispade koji će nam do kraja ovog albuma izmamljivati osmjeh na lice. Bradley se u svojoj respektabilnoj dobi očigledno ne srami davati ljubavne izjave ma koliko god one bile, baš kao i većina ljubavnih izjava, naivne. Dok je prvi album na neki način sublimirao sve one teške stvari i razočarenja koje je Bradley do tada proživio, "Victim Of Love" je posveta ljubavi.

Osim tematski, ovaj album se od prethodnika nešto razlikuje i glazbeno. Doduše, to su sitne razlike i teško mogu pojasniti na čemu baziram svoje zaključke o njima, ali dojam je da je "Victim Of Love" glazbeno nešto 'mekši' od "No Time For Dreaming". Daleko od toga da se Menehan Street Band umjesto soula okrenuo popu ili nečem drugom, niti je glazba imalo izgubila na kvaliteti, već se izgleda i bend malo prilagodio tematici Bradleyevih pjesama. Jako je malo izleta u funk vode ili bilo kakvih nabrijanijih ritmova (tek bi "Confusion" mogla zadovoljiti tu kategoriju), ali su zato i ovaj put neke instrumentalne dionice dodale nevjerojatan šarm Bradleyevom vokalu. Akustična gitara na "Victim Of Love" ili sjajna dionica na flauti na "Love Bug Blues" tek su nasumično odabrani detalji koji pokazuju kakve glazbenike Bradley ima 'iza sebe', ali prava se snaga benda osjeti u "Crying In The Chapel". Iako su MSB i ovaj put 'dobili' jedan instrumental ("Dusty Blue") koji je sjajno odsviran, dok je Bradley 'plakao u kapelici', bend je složio tako jednostavnu, a opet tako nevjerojatno odličnu glazbenu podlogu. Sve kreće s klavirskom dionicom koja svojom repeticijom i razradom iste postaje osnova na koju će se nadovezati gitare i ritam sekcija, a kada se puhači uključe u cijelu priču, sve dobiva na punoj snazi. To je Charles Bradley, to su Menehan Street Band, to je soul.

Sam album vrvi odličnim pjesmama. Već spomenuti legitimno odabrani single "Strictly Reserved For You" te druga pjesma na albumu, "You Put The Flame On It", daju do znanja slušatelju kako se Bradley drži svog obećanja o 'ljubavnom' albumu. U laganijoj "Let Love Stand A Chance" Bradley prvi put malo više 'pušta' glas, a njegov storytelling isprepleten je odličnim puhačkim dionicama te se radi o prvom vrhuncu albuma. Na drugi se nije moralo dugo čekati - "Victim Of Love" je klasična soul pjesma s odličnim vokalom, nenametljivom glazbenom pratnjom, ženskim back vokalima te onim krikom koji nije onako bolan kao na "Heartaches And Pain", ali je svejedno upečatljiv. "Love Bug Blues" je razigrana pjesma s odličnom međuigrom spomenute dionice na flauti, sola na trubi, Bradleyja i ostatka benda. Slijedi lagani odmor - "Dusty Blue" je, kao što rekosmo, instrumental bez velikih tenzija, a "Confusion" osobno jedini slabi trenutak albuma. Taj pomalo funky ritam, nešto neobičnija produkcija koja je na trenutke mijenjala i boju Bradleyeva glasa me je definitivno zbunila, ali ne na način na koji su autori to željeli. No, nakon nje kreće furiozna završnica - "Where Do We Go From Here?" je pravi hit, baš kao i opisana "Crying In The Chapel", a isto se može reći i za "Hurricane" koja, poput "Victim Of Love" najviše naginje nekom potpuno starom soul zvuku. Album zatvara lagana i dirljiva "Through The Storm" u kojoj se Bradley zahvaljuje Njoj na podršci, ali nekakvog sam dojma da je zahvala upućena i svima nama koji smo ovih par godina podijelili s njim klasičnu priču o američkom snu a la Charles Bradley.

"Victim Of Love", da nekako rezimiramo sve ove nemušte rečenice, nije "No Time For Dreaming", ali nitko nije ni očekivao da Charles Bradley snimi još jedno remek-djelo. Ne, "Victim Of Love" je 'samo' odličan album koji je učvrstio Bradleya na poziciji najboljeg soul pjevača današnjice i jednog od najzanimljivijih autora neovisno o žanru.

www.thecharlesbradley.com
www.daptonerecords.com