Nakon što su 2011. raspustili black metal bend Ludicra, bubnjar Aesop Dekker i gitarist John Cabbett zavjetovali su se da će još jednom zasvirati zajedno. Pa makar kratkoročno ili popularnije rečeno – povodom nekog projekta kojeg će ugurati negdje između, toplo se nadam, unosnijih obaveza (dok je a Cabbett poznat kao spiritus movens benda Hammers of Misfortune, za Dekkera su to angažmani u bendovima Agalloch i Worm Ouroboros). Već s njima dvojicom projekt zasigurno ne bi prošao nezamijećen u alternativnim metal vodama, ali kako su se u priču još upleli pjevač Mike Scheidt iz doom benda YOB i Sigrid Sheie, Cabbettova kolegica iz Hammersa, projekt se za većinu kritičara i nestrpljivih fanova ubrzo pretvorio u super grupu. Naravno, najava da će album biti objavljen od strane Profound Lorea bila je još jedan razlog zbog kojeg je ovaj novi projekt bilo teško zaobići.

Iako je zbog šarolike podžanrovske postave bilo teško predvidjeti u kojem će se smjeru kretati, projekt nazvan Vhöl svakako nije samo black metal Ludicre niti samo prog Hammersa. Eksploatirali su pomalo iz svega i vrlo vjerojatno ih boli briga što će ih uz vjerne fanove primarnih bendova obožavati i eklektični dušobrižnici koji će im, reda radi, zamjerati na retro nostalgičnom kolažiranju svega najboljeg od metala. Iako će u opisivanju zvučati dosta zamršeno, sonične kombinacije ovog benda nisu nimalo bezglave i u cjelini zvuče više nego kompaktno. Stoga se probite kroz sljedeći odlomak bez dodatnog živciranja.  

Vhöl zvuče kao da su se Ludicra umjesto raspada odlučili na zaokret ala Darkthrone koje uključuje obožavanje crust punka i old school '80s heavy i thrash metala, ali su istovremeno uspjeli zadržati sve elemente koje u bend donose svi članovi pojedinačno. Znači, poglavito zvuče blackersi, ali će vam na pamet padati i Judas Priest i Motörhead i Mercyful Fate, a ima tu i letimičnih prog uleta. Pjevanje Mikea Scheidta u jednoj pjesmi može varirati od pankerskog Discharge lajanja, preko falseta King Diamonda i Roba Halforda do doomerskih klimaksa. D-beatanje i crustanje je tu da sve to zajedno ne bi zvučalo nakaradno, da bi se sve sljepilo u smisleni užurbani juriš.

U mom je slučaju Vhöl projekt koji me podsjeća na sve meni dragocjeno kod metala: eklektične kombinacije su tu prije svega da bi se zadovoljio kul hipsterski moment (ipak više nisam pravi metalac), tu je katarza i tu taj prizvuk angažiranosti (iako tekstovi u ovom slučaju dolaze na red nešto kasnije, uglavnom imate osjećaj da kužite spiku). Uz sve to tu je i činjenica da me "Arising", ponajbolja stvar na albumu, podsjeća na prvo headbanganje u učionici tehničkog odgoja osnovne škole gdje smo na nekoj čajanci s kazetofona puštali "Painkiller" od Judat Priesta i na prvo slemanje na "Hostage to Heaven" Lombardovog benda Grip Inc.. Ehhh... nostalgija je opaka stvar i Chuck Klosterman je totalno u pravu kada na kraju knjige "Fargo Rock City" zaključuje: I could never love Radiohead as much as Mötley Crüe becouse I'll never be 15 again.

No, Vhöl su ipak puno više, više od okidača za nostalgiju i više od projekta. Ugh! – nabrijano izdahne Mike Scheidt na par mjesta na albumu i, vjerujte mi, zvuči opasno i uvjerljivo. Nikako se ne radi samo o nekom refleksnom imitiranju Toma Warriora i sličnih.

www.facebook.com/vholatile