Što se kanadski glazbenik Aaron Funk, poznatiji kao Venetian Snares, snažnije pokušava distancirati od breakcorea, žanra koji ga je proslavio i čijim je sinonimom postao, to mu se svakim korakom čini bližim. Čak i kad eksperimentira s IDM-om, glitchem i tehnom, u suštini Funkove muzike uvijek se naziru samo njemu svojstvene uvrnute melodije, vrtoglavo brzi ritmovi i idiosinkrastički složeni semplovi. Ukratko, većina onoga što poznajemo kao temeljne značajke breakcorea. Ne čudi zato da prelaskom iz digitalne u analognu domenu, Venetian Snares svejedno ostaje Venetian Snares. Hiperaktivan i hiperproduktivan.

U golemoj diskografiji Venetian Snaresa, "Traditional Synthesizer Music" ostat će zabilježen kao jedno od rijetkih njegovih izdanja što su se poklopila s generalnim Zeitgeistom scene, odnosno s još jednim oživljavanjem sintesajzera kao hoh instrumenta. Naime, (modularni) analogni sintesajzeri opet su šik, nove-stare igračke raznih i raznoraznih individua ujedinjenih u maničnoj potrazi za sljedećim komadićem povijesti koji bi trebao utažiti njihovu nezasitnu retromaniju. No Funka za sve to nije briga, trenutak njegove fascinacije plod je slučajnosti. Za razliku od plesnosti i prijemčivosti glazbe drugih glazbenika koji su u posljednje vrijeme ta glazbala ponovno stavili u prvi plan, npr. Sama Prekopa, Venetian Snares zadržava hermetičnost u kompozicijama, no ona istovremeno puca i biva ublažena pod naletima organskoga, zaobljenoga zvuka i blage arome nostalgičnosti. Iako je lako pretpostaviti da je i Funk sam kolekcionar instrumenata i inih gadgeta, masivni modularni sintesajzer u ovom slučaju nije predmetom puke fetišističke opsesije ili jeftini prečac kojim bi se dočepao zanimljivih ideja iz prošlosti. Toliko je jasno već i iz ironičnog, oksimoronskog naslova i karikirane retro naslovnice albuma što ispod sebe skrivaju očekivano aktualnu i živu muzikalnost.

"Traditional Synthesizer Music" je album rastrgan između krajnosti i opterećen snažnom dihotomijom digitalnosti breakcorea i neprobojnih, nekompatibilnih svojstava analognih sintesajzera. Venetian Snares od svoga uobičajenog pristupa ipak ne odustaje, tvrdoglavo se opirući zakonitostima drugog medija. Tempo je sada možda neznatno sporiji, no melodije ostaju podjednako fragmentirane i vrludave, a na mjestima na kojima očekujemo u tisuću komadića razbijene semplove klasične glazbe sada pronalazimo neprekidne loopove koji se kotrljaju i frcaju oko nepravilnih temeljnih ritmova u skladbama. Prenošenjem rada iz digitalne u analognu sferu, njegova muzička šizofrenija postaje taktilna i mukotrpna, njegov kreativni kaos naporna višemjesečna potraga. Ovaj album zato pruža uvid u mehanička svojstva Funkove metode i u stvaralačke elemente koji nam inače ostaju skrivenima te postaje fizičkom manifestacijom njegove posvećenosti detaljima dok improvizira i plete skladbe.

Pokušaj transplantacije Funkovih suludih, ponekad teško dokučivih glazbenih tokova nije mogao proći bezbolno, ali u konačnici funkcionira prilično dobro, unatoč dojmu da mu je u pojedinim trenutcima ponestajalo ideja i jasnog usmjerenja. Izdanje koje, ako ga se ne sluša pažljivo, lako može odlutati u pozadinu, kompleksnosti unatoč.