Početkom godine smo već imali sličan slučaj s albumom "Merriweather Post Pavilion" Animal Collectivea. "Veckatimest" je puno prije službenog izdavanja naredao gomilu ekstatičnih kritika, a u stvaranju još većeg hypea pridonijele su izjave velikana. Grizzly Bear su prošle godine kratko putovali s Paul Simonom i s Radiohead, pa je Jonny Greenwood jednom prilikom provalio da mu je Grizzly Bear najbolji bend, a mladi Fleet Foxes beard roker Robin Pecknold nedavno je "Veckatimest" proglasio albumom dekade. Uh?! Da li to Robin strahuje pred drugi album pa sada dvoji da li će vokalne harme Lisica ukalupiti u malo slojevitije i kompliciranije aranžmane kao što je to napravio Medo? Vrlo moguće. Ali ja ne bih još dvojio s obzirom da je barokni indijanski hipi izričaj Lisica uspio sakupiti dovoljno bonusa nakon divnog prvijenca i fantastičnog EP izdanja.

Kada smo već kod životinja i bradatih bendova, "Cease to Begin" od Band of Horses bio je jednako uzbudljiv kao i prvijenac bez eksperimentiranja i mijenjanja formule i recepture.

No, krenimo…

Iskreno, "Veckatimest" dozvoljava široku lepezu uspoređivačkih spletkarenja. Preslušavanje ovog albuma prizivalo je razna značajna imena te zanimljive kombinacije koje ne možemo olako etiketirati kao obično kopipejstanje. Grizzly Bear su stvarno snimili, ajde da to ipak provalim, akustičnu i orkestralnu verziju "Merriweather Post Pavilion" koju će vrlo rado prigrliti i Fleet Foxes fanovi. Dok je album "Yellow House" bio više priklonjen akustici, novi uz po' muke probavlja svakojake orkestracije (nedavno su nastupili s Los Angeles Philharmonic Orchestra). Ali ajde da nastavim sa slatkorječivim paralelama…

Neki dijelovi albuma mogli bi se dešifrirati križanjem mračne melankolije Scotta Walkera i vrckave logike jednog Van Dyke Parksa, ali čak su i više nego očiti direktni utjecaji i prizvuci mlađe garde. Unutar ovih pedesetak minuta utjehu bi mogli tražiti indijanci svakakvih preferencija. Da ima više pjesama poput "Two Weeks" ovaj album ne bi imao premca u 2009. Nošena na jednostavnim tipkama koje podsjećaju na podlogu "Still D.R.E." Dr. Drea (!?!?! Usporedi! Odmah!), zasigurno se radi o najboljoj pjesmi na albumu. Glavni vokal bi u nekim trenucima mogao biti interesantan i Midlake obožavatelju, a još kada u pozadini skužite Victoriju Legrand koja svojim glasom donosi uvrnuti i sanjivi Beach House šarm (Jel' tako da je "Used To Be" jedna od najljepših pjesama prošle godine?) suđeno vam je nekoliko dana glasati se s uzvicima Ooouuuu Woouuoouu Ouuu... "Dory" i "While You Wait for the Others" toliko podsjećaju na Jim O'Rourkea da ova druga zvuči kao da je skinuta s njegovog skoro zaboravljenog dragulja "Insignificance" (ajde Jime izdaj neki normalan album!). "All We Ask" započinje hermetičkim Walkmenovskim uvodom da bi se kasnije pretvorila u još jednu ljepoticu albuma. "I Live With You" počinje glazbom koja podsjeća na stare SF filmove i završava s sintetičkom psihodelijom Flaming Lipsa. "Foreground" je zatvaranje kakvo ono treba biti. Kao što se već dalo naslutiti na početku, na više mjesta naići ćete na vokalne harme a'la Crosby, Stills & Nash (a'la Fleet Foxes rekli bi indie hipiji koji doduše mrze ikakve konotacije s hipijevštinom), sanjive i često ukalupljene u njima neprirodnu sredinu - sonična iznenađenja prijete sa svih strana.

Zbog nekoliko stvari ovaj bi album mogao mjestimice biti teže probavljiv, ali definitivno zaslužuje vaše strpljenje i pažnju. Vrlo je vjerojatno da ćemo ga na kraju godine gledati visoko na listama pa zanemarite na trenutak predrasude ukoliko su bile isprovocirane dosadašnjim kritikama.

A sada, uz dužno poštovanje prema mišljenju Robina Pecknolda, ja ipak idem provjetriti glavu uz novi Wilco i Lukreciju III. - moju obožavanu biciklu