Pjesme su tapete zidova naših soba, njihov namještaj, njihovo grijanje i njihova rasvjeta, njihova svježina i njihov mrak, zbog čega u tim pjesmama najneobuzdanije uživamo upravo u svojim privatnostima, skakali ili plakali, pjevali ili šutjeli, pamtili ili zaboravljali. No, te divne i važne i drage pjesme mogu biti još i divnije i važnije i draže kada nas negdje zaskoče potpuno neočekivano, kada u zaborav trenutka odjednom nanovo naprasno ubrizgaju sve nijanse odnosa koji imamo s njima i s onima zbog kojih ikakav odnos s tim pjesmama zapravo i imamo. Pustimo li ih sami, na njihovo smo djelovanje spremni koliko možemo biti, zbog čega ga uvijek pomalo i kontroliramo; pojave li se bez našeg pristanka, one, ispadne često, onda u potpunosti kontroliraju nas. Žur je mjesto gdje se te dvije rijetko spojene specifičnosti, osobna sloboda privatnog osjećanja i vatromet instinktivnih eksplozivnih reakcija, ujedinjuju u komplet zajedničke zabave, kao i mjesto gdje sve svoje bivše, sadašnje i buduće najdraže pjesme slušate u društvu ljudi uz koje se bez ikakvog susprezanja ili opreza možete osjećati ugodno koliko i u svojoj sobi.

Mislim, da ne trabunjam previše, prema svim vanjskim karakteristikama Žur zapravo jest nešto posve uobičajeno, standardni DJ-program, u ovom slučaju nominalno posvećen indie muzici i njezinim srodnicama, ali takav koji je i kakav meni osobno posljednjih godina (od 2010.) toliko prirastao srcu da me razmišljanje o njemu i svemu što sam njegovim posredstvom doživio lakoćom ispali u patetiziranje gornjeg tipa. Vanjske karakteristike, srećom, ovdje ionako nikad nisu bile previše bitne, što raspravljanje i opisivanje jedne redovite mjesečne večeri na kojoj se mogu čuti neke divne i važne i drage, češće pomalo opskurne negoli poznatije pjesme, u terminima ovog tipa svakako čini prihvatljivijim i shvatljivijim, barem meni. Upravo u toj mikseti i leži zec razlike Žura i donekle mu sličnih slušaonica za plesanje; zadržavanju te privatne komponente osobnog tuluma po vlastitoj mjeri čak i kod ljudima krcatijim izdanjima, mogućnostima da se usred verificirane indie hit-parade ritam razbije, odnosno uveliča, kakvim tajnim klasikom, što najbolje ilustrira sasvim slučajno podizanje "Burn. Flicker. Die." American Aquarium u himnu specifičnog tipa inzistiranja na romantičarskom luzerstvu, odrađeno upravo predanim vrćenjem u setovima Ivane i Škare. Ne želeći minorizirati razvojne uloge ranijih suučesnika, kao i povremenih gostiju među kojima sam se jednom prigodom bio našao i sam, moram primijetiti kako je od samih početaka ovog programa bilo jasno kako oko svega najviše grize upravo to dvoje dragih prijatelja, zbog čega ne čudi svođenje organizacijskog tima samo na njih.

Ako ni po čemu drugom, Škaru znate barem činjenicom da ovo upravo čitate, jer je legenda u Žuru zadužena za njonjo-šonjo hrtić-hitiće jedna od perjanica najboljega hrvatskoga (zašto samo hrvatskoga?) muzičkog sajta, ali Ivanu poznajem još i više i dulje i bolje. S osiguračicom romantičnog rokenrola za trotjedne brade i trodnevne mamurluke osobno idem way waaay back, sve do svojega prvoga zagrebačkog tjedna i uvodnih studentskih predavanja. Reći ću samo da je Franjo još bio živ, a točnije datume potražite u arhivima Filozofskog fakulteta. Kao čedu dragih prijatelja, Žuru bih se osjećao obavezan redovito prisustvovati sve i da se na njemu vrte teške pizdarije, pa je prava sreća da je istina ipak potpuno drugačija, što se nanovo dokazuje svakim svakcatim ukazanjem, na kojima me se može naći uvijek, rjeđe za šankom, znatno češće na podiju, nekoliko centimetara iznad poda. Recenziranje "Žura Plus", kompilacijskog suvenira sezone 2012./13., prve u kojoj su polazni oblik klasičnog DJ-programa obogatili koncertima najzanimljivijih hrvatskih (naglasak na zagrebačkih) bendova, poneki bi cinik tako mogao proglasiti eklatantnim (cinici vole takve riječi) primjerom sukoba interesa, no ništa ne bi moglo biti dalje od realnosti. Nikakvog sukoba ovdje nema i ne može biti, jer bi nam interes svima trebao biti isti, a to je lijepa muzika i uživanje u njoj, što je preklapanje u ovom slučaju učvršćeno čestim podudaranjem čak i najmikro razina između njih dvoje, mene, te stabilne hordice poklonika koja je Žur učinila svojom dodatnom oazom unutar prilično bogate scene.

"Žur Plus" sastoji se od studijskih snimaka bendova, izvođača i izvođačica koji su na Žurovima svirali između 27. listopada 2012. i 15. lipnja 2013., njih sveukupno devet, uz sitnu iznimku The How You Doin's, koji su nekoliko mjeseci nakon svečanog porinuća Žura u koncertne vode mutirali u najugodnije prošlogodišnje iznenađenje, sjajne Benchwarmerse, ovdje zastupljene hitom "It's Not Like" te "Aside" grupe The Weakerthans, jednom od triju bonus obrada ovog izdanja. Uz njih, Sleepyheads su svojeglavoj povučenosti prodavaonice ploča iz pjesme "Homesick" Kings Of Convenience nabili mišiće, ali vodeći brigu da ne izgubi svoj pamučni dodir, a Seine su prilično frišku "Istinu za dvoje" upokojenih Petrol vrlo duhovito dekonstruirali na sobnu igrariju. Nažalost, prvotni plan dvostrukog učestvovanja svakog izvođača, jednom svojom i jednom tuđom pjesmom, izjalovio se u zapletenosti manjka odgovornosti, vremena ili sredstava; da se uspio ostvariti kako je zamišljen ova bi kompilacija svakako bila za osjetnu nijansu intrigantnija, jer je nosivih devet naslova lako nabavljivo već odranije. Međutim, ono što baš ovu kompilaciju izdvaja čak i od njoj sličnih izdanja kakvima prošla godina nije oskudijevala, te je čini presjekom uskog društva najboljih pripadnika vrhuške domaćeg indieja, naprosto je vrlo visok postotak apsolutnih pogodaka, jer osim vrlo solidne "Valcer za kraj" Seine ovdje nema pjesme koja nježne dušice nije u stanju raspametiti i razvaliti, a studioznije kroničare uvjeriti kako se možemo pohvaliti anglofonom uvjerljivošću u nekoliko različitih žanrova.

Iako je osnovna urednička potka izbora svih ovih bendova – uz, ruku na srce, njihove spremnost i mogućnost da zasviraju ponuđenih datuma – bio osobni ukus dvočlanog menadžmenta, njihovi se stilovi prilično glatko mogu grupirati u dva prevladavajuća žanrovska pristupa, vraćanje duga američkome nezavisnom rocku devedesetih godina te propitivanje širine kantautorskih putova, vrlo uvjerljivo združenima u eponimnome epohalnom albumu The Marshmallow Notebooks, koji je predstavljen singlom "Advice". Bendove mojih vršnjaka, oduzmi ili dodaj koju godinu, a onda i mojih kolega u formativnim razredima pretplatnika slatkih '90s gitara ovdje reprezentiraju Benchwarmers, Go No Go s fantastičnom "Secret Little Sign" te iskusnjare Sleepyheads sa "Sunday", biciklističkom jutarnjom vožnjom periferijom provincijskog gradića čiji nedjeljni mir prekidaju crkvena zvona i žestice u trošnom kafiću. Kantautore ponosno predvodi Elephant And The Moon, čija se "The Night Is Catching Up With Me", intravenozno upijen ugođaj noćnih dajnera i prostranosti autoceste koji transfer svoje tjeskobe i nesigurnosti u američke arhetipove dokida promećući ga u jedinu ispravnu vlastitu legitimaciju, i u ovakvom društvu nameće kao možda i najljepša pjesma, a prisutne su još i predivne Irena Žilić s "Autumn Delight", jedina kojoj koncert na Žuru nisam gledao jer sam morao zakasniti zbog istovečernje svirke Go No Go (sve je isprepleteno), te Lovely Quinces kojoj sam tek sad "Second Hand Heart" prepoznao kao najjaču stvar. O obje sam djevojke protekle godine pisao zaista često, a posebno me veseli što je Lovely Dunja, koja je iz nezavisnog dvorišta iskoračila vidljivošću i prihvaćenošću kakve već dugo ne pamtim, upravo na Žuru održala svoj prvi samostalni koncert. Negdje između navedenih, uglavnom poznatijih imena, nalaze se još i spomenuti Seine, side-projekt odlične Vlaste Popić, te pjesma koja bi se mogla pokazati najvećim otkrićem ovog izdanja, slatki tropsko-mediteranski pop "Island" benda Eddie Would Go. Zapakirane u superefektan omot Denisa Ćerimagića, autora plakata rezimirane sezone, ove pjesme jedna za drugom teku vrlo organski i smisleno, ali zadržavajući svoje distinktivne identitete koji svjedoče o stilskoj razvedenosti unutar osjećajem i pristupom dostatno povezanog kruga.

Naravno, "Žur Plus" najviše će topline u onom dijelu vašeg srca do kojeg vode direktni tuneli iz ušiju izazvati ako vam doista predstavlja plus, odnosno dodatak u vidu slušne razglednice poslane iz samog središta svih onih epskih provoda u Prostoru do ili Kinu Grič tijekom kojih ste gubili grla i pare uz pjesme koje ste čuli tisuće puta, a onda opet svejedno kao po prvi put kad bi ih DJ-duo pustio u tri ujutro. Da si upravo nisam opisao jednom svaki mjesec rezervirani izlazak, prilično je izvjesno da ja sam ovu kompilaciju ne bih u pravilu puštao kad ne znam što drugo slušati uz započinjanje dana, što joj odlično odgovara jer je u njezinom ritmu sjajne radijske stanice koja ne vrti isključivo bezbroj puta prežvakane kanone ljigavosti lako uživati i bez poznavanja ikakvoga konteksta. Pjesme jesu najvažnije, što Žur nikad ne propušta potvrditi, zbog čega je najveći dobitak "Žura Plus", izdanja kojim se scena koja se ima čime ponositi mora itekako ponositi, upravo uloga podsjetnika na prekrasne tulume na kojima smo živjeli za i uz te pjesme. Ne znam čeka li nas dogodine njegov drugi nastavak, ali druga se sezona ozbiljno zahuktala, pa nas nakon koncerata Benchwarmers (ovog puta u punom sastavu), Lolite i komšija On Tour za Valentinovo u Spunku očekuju The Belle Infidels, a poslije i neka nadolazeća imena o kojima se već intenzivno šapuće kao o novim prvacima scene. Bit će super. Samo dođite.

zurplus.bandcamp.com