Bez predrasuda! Jer sigurno nisam jedini ignorant koji bi ovu recenziju mogao započeti sa sjećanjima na prve susrete s CD-ovima koje su roditelji klasificirali kao New Age izdanja i čije su nam naslovnice garantirale da ćemo s tih nosača zvuka napokon moći uživati u pjevu delfina i rominjanju kiše u Amazonskoj šumi. Početkom devedesetih su se takva izdanja na zapadnim tržištima vrlo vjerojatno mogla kupiti na svakoj bolje opremljenoj benzinskoj postaji, ali su za moju radničku obitelj takvi CD-ovi bili svojevrsna novina koja se širila simultano s knjigama za samopomoć.

Ali ovo nije priča o tom New Ageu. Odnosno…

This is not the full story of New Age. New Age incorporates everything from science fiction to self-help literature, from Jesus freaks (in the Christian hippie sense) to pagans, from women who pose for photographs in white robes to men who sport t-shirts that read “Still crazy after all these beers.” Mike Sugarman (Ad Hoc, "I Am The Center: Notes on New Age" 30.10.2013.)

Svjestan sam netaktičkog posuđivanja tuđeg početaka recenzije, ali želio bih se što prije i praktičnije riješiti dodatnog razglabanja o nečemu što za ovu kompilaciju nije toliko važno. Općenita definicija New Agea je u ovom slučaju nepotrebna koliko i definiranje preciznih granica žanra. Uostalom, već sam podnaslov kompilacije daje naslutiti da se izdavač i selektor nisu ograničili na ključne godine, već su sam početak priče premjestili u pedesete, puno prije korištenja službenog naziva. Naglasak je očito bio na stvaranju praktičnog dokumenta koji će zadati nove korijene i ponuditi novu perspektivu za slušatelje s predrasudama, odnosno zadatak je bio ispričati neku novu ili, preciznije rečeno, nevidljivu i zanemarenu istinu. Osim toga, zar se trenutno ne nalazimo u idealnom trenutku za ovakvu kompilaciju? U posljednjih smo nekoliko godina dobili chillwave i vaporwave, mladi veterani skloni ambijentalnim formama kao Tim Hecker, Grouper i Julianna Barwick će se sa svojim posljednjim izdanjima vrlo vjerojatno pojaviti na godišnjim listama najboljih albuma, nakon duže pauze su se u konkurenciji ponovo našli Boards of Canada, tu je i Daniel Lopatin s Oneohtrix Point Never, itd. Možda je navedene autore teško zamisliti u staromodnom i naivnom New Age okruženju, ali sklon sam razmišljanju da bi neki budući selektor, vođen logikom kompilacije "I Am The Center: Private Issue New Age Music In America 1950-1990", za 50 godina okupio upravo ovakve i slične autore. Možda čak i čudake kao što su James Ferraro ili INTERNET CLUB.

"I Am The Center" ne samo da nije predvidljiva kompilacija, već je zbog predanog istraživanja selektora Douglasa Mcgowana iz Yoga Recordsa uspjela predstaviti New Age u svoj svojoj širini, kao žanr koji je svoje početke započeo u DIY krugovima iz kojih proizlaze opskurne privatne numere koje lako možemo usporediti i s nekim aktualnim izdanjima. Mcgowan već godinama temeljito istražuje specijalizirane music shopove, male knjižare i prodavaonice zdrave hrane, uglavnom skupljajući izdanja čijim autorima nije bilo glavni cilj masovna komercijalizacija izdanja, već su jednostavno stvarali podlogu za opuštanje ili eksperimentirali u lo-fi uvjetima.

Od poznatijih imena prisutni su Laraaji, kojeg je svojedobno otkrio Brian Eno; Steven Halpern kao najstereotipniji predstavnik ljekovitog New Age zvuka; JD Emmanuel s pomalo suvremenijim drone pristupom; Don Slepian s "Awakening" za koju kažu da bi ju trebao imati svaki pošteni joga centar; Michael Stearns čija "As the Earth Kissed the Moon" zvuči kao da je smišljao Tim Hecker na sedativima; Constance Demby čija "Om Mani Padme Hum" na trenutke podsjeća na trikove kojima se služi Liz Harris (Grouper), Iasos čiju su glazbu koristili u NASA-i, itd. Jedna od opskurnijih pojava svakako je jeziva "Witch’s Will" iz 1973. koju na gitari izvodi Wilburn Burchette, a zvuči kao deformirana surf jadikovka za napušene surfere koji proklinju mirno more. Kompilaciju zatvara gotovo nepoznata Alice Damon s predivnom "Waterfall Winds" zbog koje sada napokon mogu opravdati prijašnje spominjanje Julianne Barwick. I za kraj jedna trivia: na harfi odsvirana "Pompeii 76 A.D." se pojavila i na soundtracku za Blade Runner, ali je tamo nosila ime "Bicycle Riders" i bila greškom pripisana Vangelisu umjesto Gailu Laughtonu. 

Ima svega – od klasične glazbe preko fascinacije psihodelijom i istočnjačkim filozofijama do eksperimentiranja iz kućne radinosti. I bez obzira što se radi o kompozicijama koje su stvarane u različitim vremenskim razdobljima, nevjerojatan je osjećaj protočnosti koji se održava kroz cijela dva sata.

Uvijek je dobar trenutak za reaktualizaciju odlične glazbe, ali čini se da je s ovom kompilacijom ekipa iz Light in the Attic dobila još jedan hit. Da ne biste mislili da žive samo od Sixta "Sugarmana" Rodrigueza.

Treba li uopće spomenuti da je prva serija vinila već rasprodana?

lightintheattic.net/releases/943-i-am-the-center-private-issue-new-age-music-in-america-1950-1990