Teško je pobjeći očekivanjima. Posebno je teško slušati novi album (nekada) dragog benda kao da ih slušate prvi puta, kao da ste tabula rasa. Očekivanja uvijek postoje i ma koliko se trudili ne možete prestati uspoređivati novi album s onim prethodnima, onima koje ste voljeli i onima koje ste smatrali promašajem.

Nakon što su se raspali nikada prežaljeni Unicornsi i na njihovim temeljima izrasli Islandsi, ovaj kanadski indie pop (oh, kako ne volim tu sintagmu!) kolektiv iznjedrio je dva albuma u ponešto različitim sviračkim postavama. Prvi, "Return To The Sea" bio je nevjerojatan, donio je posve svježi zvuk i fini, uznemirujući, balans između vedrih melodija i mračnih tekstova, a na drugom, prošlogodišnjem "Arm's Way" previše su otišli u nepotrebni manirizam, pomislili su da su najveći rock bend na svijetu i željeli su da čitav svijet to sazna, opteretili su se baroknim aranžmanima i predugim, gotovo neprobavljivim pjesmama. Željeli su biti veći nego Arcade Fire, koje su, usput budi rečeno, poveli na pravu turneju da im budu predgrupa jer su kolege i drugovi iz Montreala, a postali su ime prije njih.

I onda, nakon dva potpuno različita albuma dođe treći, bez nekih pretjeranih najava i svakodnevnih vijesti iz studija (pogledajte malo Pitchfork, nastanak novog Hot Chipa možete pratiti gotovo u real timeu) i vi se nekako nadate da će biti sličniji prvom, a opet ne odričete glazbeniku pravo da se razvija, sazrijeva i raste, samo želite vjerovati da će to biti u pravom smjeru, u onom koji će baš vama odgovarati.

E, tu je zajeb. Nicka Diamondsa (alfu i omegu Islandsa) boli kita za vas. Zna on dobro što vi očekujete i na što se ložite, ali vam, možda iz inata, to ne želi dati. Prošlogodišnji album bio je vrlo eksplicitan primjer toga, ovaj nešto manje, ali ipak.

Kada počne prva stvar "Switched On" uopće ne možete biti sigurni da slušate Islandse, a ne neki drugi (bilo koji) indie bend. Meni su čak na pamet pali na ovim stranicama omraženi Dirty Projectors, a sve zbog digitalne podloge i dizajniranih uzdaha, ali čim Nick dođe do svoje vokalne dionice i zavapi 'When in New York, I stay indoors, go into the city and switch up the pity/ On the train someone says something about how Jesus saves' potpuno ste sigurni da to može biti samo on.

Nakon toga slijede sve redom komadi prvoklasnog popa, od "No You Don't" u kojoj se frajer ne libi pustiti glas do falseta koji je na samoj granici između oduševjavajućeg i iritantnog, ali je nikada ne prijeđe, preko naslovne "Vapours" koja se pomalo ironično igra sa slušateljevim očekivanjima ('hoping you get dancing feet/hoping that you like the beat/and i hope you don't complain') i u kojoj se prvi puta na albumu pojavljuju puhači koji čitavu stvar dižu na novu razinu pa sve do "Disarming the Car Bomb" koja zvuči kao križanac kraut rocka i škotskog popa.

Tu smo već na polovini albuma koji odjednom prestaje zvučati kao uspjeli eksperiment i sada već znamo, sto posto smo sigurni, da slušamo Islandse. Svaka sljedeća stvar ima u sebi elemenata i prvog i drugog albuma, ali ne bi mogla biti dijelom niti jednog od njih, ovo je novi zvuk i to je posve očito.

Sintovi vode glavnu riječ, ritam mašine su retro i zdrkane, tekstovi su uobičajeno spaljeni, a melodije su snažne i pogodne za zviždukanje.

Ovo je album koji se lako sluša i lako voli, ali nema u njemu baš nešto što bi vas natjeralo da ga puštate opet i opet. Ne želim reći da je plitak ili da neće opetovanim puštanjima otkriti novu razinu, ali čini mi se da je ono što dobijete od prvog slušanja otprilike ono što ćete uopće dobiti. Pitak je i zavodljiv, nepretenciozan i plesan, ali ne tjera vas da ga opet zavrtite, čuli ste ga jednom i sve vam je jasno. Dobra pop ploča, ništa više ni manje od toga.

I da se vratim na početak i na očekivanja. S ovim albumom je slično kao i s posjetom slastičarnici kada poželite kuglu sladoleda od čokolade. Tražite svoj sladoled od čokolade, ljubazna gospođica vam pruži kornet, vi platite i krenete svojim putem. Ubrzo shvatite da ste dobili lješnjak umjesto čokolade i na tren ste zbunjeni, pitate se biste li se možda trebali vratiti i reklamirati. Okusne papile su željno iščekivale čokoladu, a dobile su nešto slično, ali ipak teško usporedivo. Malo ste ljuti. Kako vas mogu tako varati!? Onda liznete još jednom i odlučite da se nećete vraćati, svakome se može dogoditi da pogriješi. Onda liznete opet pa još jednom i još jednom i konačno zaključite da je taj lješnjak nepravedno zapostavljen okus sladoleda.

www.myspace.com/islands
islandsareforever.com