Nedavno sam vidjela sličicu Calvina & Hobbesa koja me razgalila, na kojoj Calvin pokunjeno sjedi i rezignirano izjavljuje 'my brain is trying to kill me'. Tako nekako valjda se osjećao i Ruban Nielson, osnivač benda Unknown Mortal Orchestra, kad je za vrijeme prethodne turneje napisao "From The Sun", uvodnu pjesmu s drugog albuma, prigodno nazvanog "II", u kojoj pjeva 'I'm so tired/ But I can never lay down my head'. Nielsen je ideje za pjesme na ovom albumu prikupljao tijekom prošle turneje, pa mnoge od njih stihovima i atmosferom ocrtavaju pretjerivanje na hotelskim zabavama nakon nastupa, fragmentirane razgovore s obožavateljicama, i općenito, beskrajno putovanje uz mnogo trošenja i vrlo malo odmora, a takva je i "So Good At Being In Trouble", lepršava i laka stvarčica u stilu funka 70-ih 'She was so good at being in trouble, so bad at being in love'.

Unknown Mortal Orchestra postali su vrlo popularni u tek nešto više od godine dana izdavši istoimeni prvi album (možda ga se netko sjeća jer na omotu ima fotografiju jugoslavenskog spomenika na Petrovoj gori), prepun iskrivljenog i psihodeličnog lo-fi popa nalik na umjerenije pjesme Ariela Pinka, s obiljem šuškavih gitara, vijugavih efekata na klavijaturama i Nielsenov sićušni dječji glasić. Da nisam pročitala da je Nielsen zapravo Novozelanđanin s novim domom u Oregonu, bila bih uvjerena da je ovaj album, izblijedio od jarkog sunca i nagrižen pijeskom, nastao negdje u blizini plaže Santa Monice.

Dvojka, s obzirom da je nastajala noću, na putu i u izmaglici tulumarenja, djeluje manje osunčano, mračnija je i nešto tradicionalnija, ugledavši se na predstavnike novozelandskog psihodeličnog popa iz 60-ih, The La De Das. "Monki" je pak sedmominutna acidom nagrižena i distorzijom obavijena balada više nalik na Pink Floyd, a "No Need For A Leader" prava je garažna crtica. Iako plivaju u sličnim vodama, općenito zvuče slušljivije i pristupačnije od Ariela Pinka i manje elektronički i nervozno od australskih rođaka Tame Impale, dok se recimo susjedi sa zapadne obale, Allah-Las i Foxygen u usporedbi čine manje hermetični i plažniji od ovog albuma. "II", kako ga je Nielsen sam nazvao, noćni album, zvuči iznenađujuće zrelo za tek drugi po redu, a pjesme na njemu su, unatoč svojoj maglovitosti i procesuiranom zvuku, vrlo pažljivo osmišljene, aranžirane i precizne. Ipak, meni bi se osobno više svidio da je malo manje suzdržan i prigušen, i da ne odražava toliko noćna vrludanja, koliko odiše suncem, vjetrom i pješčanom plažom.

www.unknownmortalorchestra.com