Jedna je stvar kada od nikuda pred vas iskoči nekakav novi mladi bend koji zaslužuje pažnju i vaše vrijeme. Hej, od mladih i očekujemo da nas iznenađuju. Ali, nešto sasvim drugo je kad vam se pred nosom stvori bend iza kojega je već šest albuma i koji postoji već dobrih petnaest godina, a za kojega nikada niste čuli. Jedina slična situacija koja mi pada na pamet kao logična usporedba je kad vas u kvartu zaskoči umirovljeni djelatnik Elektre. Ostavljen od žene i prepušten jeftinoj rakiji, taj pripadnik polu-svijeta šeta u zimskom kaputu usred ljeta i ima običaj iskočiti pred prolaznike te, u maniri skeča Monthy Pythona, pokazati im svoga willya wonku.

Reći da su nam Unbunny ovom prilikom željeli pokazati čunu na nekoj razini i ima smisla. Zaglavljeni u vlastitoj anonimnosti i osuđeni na povremena okupljanja kako bi snimili novi materijal, ovi veterani okupljeni oko autora i lidera Jarida Del Ria snimili su najnadahnutiji i najbolji materijal u životu koji ih možda konačno i natjera da napuste vlastite podrume i radne sobe.

A možda i neće, jer ništa na ovoj ploči na odaje veće ambicije od sviruckanja i uživanja u već milijun puta prožvakanim temeljima američkog alternativnog popa. Jedino odstupanje od glazbene ugode nudi povremeni cinični stav, izražen dijelom u tekstu, dijelom u gotovo pa parodijskom pristupu žanrovskim manirama, koji možda daje naznaku nekakvog sitnog crva nezadovoljstva koji postoji u glavama ovih ljudi.

Međutim, ta subverzivna crta svodi se na golu teoriju, jer ovo je ipak prije svega ugodna kontemplacija o vezama, ljubavi i životu općenito, praćena zvukovima generičkog indie rocka smještenog negdje između melankolije Elliotta Smitha i vrckavosti Starlight Mintsa. Čekaj, da li sam ja upravo upotrijebio Starlight Mintse kao referencu? Okej, onda između Smitha i onih ranih warnerovskih Flaming Lipsa na čije mekše trenutke Unbunny podsjete tu i tamo u stvarima građenim oko zahtjevnijih aranžmana.

Ako ćemo secirati još dublje, u samo srž njihova zvuka, poput svih navedenih Del Rio je tek još jedan sljedbenik Youngovskog folka, s dozom uvrnutosti kakva bi pristajala nedavno preminulom Marku Linkousu. Ta youngovsko-linkousovska crta najočitija je u vokalnoj izvedbi autora. Glazbena pratnja je minimalistički škrta, s naglašenom pažnjom na detalje, a kada uzmeš u obzir da je sve snimljeno u sklepanom kućnom studiju, među prijateljima koji se ne viđaju često, mora se priznati da zvuči fantastično. Na momente čak i preambiciozno, ali ni u jednom trenu pompozno.

Najveća zamjerka može se uputiti tekstovima koji znaju pomalo ići na živce svojom zbunjujućom dvosmislenošću (koja obično tjera čovjeka da se pita ima li tu uopće ikakvog smisla). Glazba je melankolična, dostojanstvena, a onda odjednom čuješ nešto što zvuči kao jeftina dosjetka. Što na koncu dovodi do toga da rad ovog benda stavljamo u rangove prosječnih.

Međutim, dok god ekipi uspijeva ovako dobro prezentirati svoj materijal, pravi motivi koji ih tjeraju na stvaranje manje su bitni. Ploča je ovo za moju generaciju, generaciju koja je okidala (i to još uvijek radi) na klasike poput ''Under the Western Freeway'', ''Vivadixiesubmarinetransmissionplot'' i ''Soft Bulletin'', a za nove fanove alternativnog popa, koji se ne srame dobrog cmizdrenja, može poslužiti kao pristojan uvod u korijene. Na momente čak i prekrasan.

Iako je cijeli materijal ujednačene kvalitete (što će nekima, doduše, možda biti i upozorenje da je u pitanju nešto ne samo melankolično već i monotono), nije problem pronaći svoje favorite. Meni osobno to su uvodna ''Landslide'' izgrađena na savršenom Neiark Linkoung momentu koji pri kraju kulminira u katarzi melodike i jeftinog sintića, zatim ''Straw On A Camel's Back'' koja cijelim trajanjem obećava hitoidni potencijal koji se nikada ne ostvari što je na kraju čini još ljepšom, te ''Loose Wires'' koja zvuči kao Centro-matic ili Band Of Horses pjesmuljak provučen kroz geekovski senzibilitet koji nikada nije čuo za slamu, balegu ili mamuze.

Mislim, ne zanima me previše kako je zvučao prijašnji materijal, makar zbog toga ne bio u pravu kada ustvrdim da ovaj materijal možemo proglasiti vrhuncem jedne karijere i pravim razlogom da se ovom bendu konačno posveti malo pozornosti. Jer, ni ovom prilikom Unbunny nam ne donose ništa novoga, ali nude dozu standardno lijepoga u zavidnoj količini. Kvragu, zbog njih sam opet izvukao Sparklehorse na svjetlo dana. Već to je, samo po sebi, dovoljan razlog za osmijeh.

www.myspace.com/unbunny

unbunny.bandcamp.com