Talijanski sludge/doom trojac Ufomammut sada već pripada među prave veterane scene. Aktivni petnaestak godina i s osam ili devet izdanja iza sebe, ovisno o tome brojite li i suradnje, još nam jednom serviraju porciju autorskoga spoja psihodelično-svemirskog dooma, sludgea i stonera… Zapravo, što će nam takav formalni i formulaični uvod kad imamo ovakvu albumčinu na tapeti? tl;dr “Ecate” je remek-djelo.

Ovo je tip ploče koji vas užarenim kandžama uhvati za glavu i ne pušta dok se u potpunosti ne utopite u njenom okultnom, zagonetnom svijetu. Samo je jedno slušanje dovoljno da se izgubite. Već tijekom prve dvije minute uvodne “Somnium”, kada uleti bijesna tranzicija iz meditacije u rasturanje, shvatite koliko je ovo odlična i monumentalna glazba. I baš je sve na mjestu. Uobičajenih elemenata dobrog dooma i sludgea ima koliko hoćete; dakle apsurdno moćni riffovi koji vas guše, zli distorzirani bas i bubnjevi koji udaraju tako jako i tako duboko da dosežu do Zemljine jezgre. No “Ecate” ide i korak dalje uvodeći u priču psihodelični, eksperimentalno-droneasti moment kojim bend iskušava granice sludgea pa ih često i probija. Rezultat tog procesa raznolikost je koja djeluje zapanjujuće u kontekstu žanra. Uz sve to, ni u jednom trenutku pjesme ne djeluju isforsiranima ili izobličenima dosadnim, nepotrebnim ponavljanjima. Genijalan je osjećaj prepustiti se bendovu maršu prema nekom nevidljivom vrhuncu, uz pratnju sintesajzera i višeglasnih napjeva koji iscrtavaju zvučni pejzaž, sve dok konačno ne udare svom snagom i prouzroče erupciju oduševljenja. “Ecate” zato postaje savršenim primjerom strpljivog i smislenog građenja atmosfere na temelju odličnih progresija te bez davljenja i dosađivanja.

Tijekom 45 ubitačnih minuta Ufomammut nas vode na putovanje tijekom kojeg prvo sintesajzeri i bubnjevi pripremaju teren za nevjerojatnu, razarajuću moć gitarskih riffova i nadljudskih urlika, da bi se zatim kaos smirio i usporio, a zloslutnim brujanje ponovno pokrenuo ciklus. Istovremeno, raštrkani glasovi svemu daju notu eteričnosti, kao da je odnekud izronio Al Cisneros kako bi odao počast ovom neodoljivom izljevu dooma. Napetost u zvuku uvijek je prisutna, od prve minute pa sve do Carpenterovim Halloweenom nadahnutog kraja prljave i katarzične “Daemons”, pjesme koja je inače ispunjena psihodelijom na tragu Acid Mothers Temple. Čak i stvari koje su gotovo u potpunosti lišene riffova pa se oslanjaju na distorzirane efekte, noise i mantranje, primjerice “Chaosecret” ili meditativna “Revelation”, ne gube ni “i” od intenziteta. Kako bi otklonili bilo kakvu preostalu sumnju u mogućnost dosađivanja dovoljno je poslušati napad i agresiju koju bend demonstrira na brzoj “Plouton” ili tijekom ubrzanog drugog dijela pjesme “Temple”

Konceptom i tematski “Ecate” je album posvećen istoimenoj grčkoj božici i to se jasno osjeća u misticizmu i raspoloženju kojim odiše glazba. Dok je takva slična ambijentalnost naškodila obama prethodnim izdanjima koji su malo previše zagazili u područje mlakog i progresivnog, “Ecate” predstavlja najbolji mogući spoj nedavnih Ufomammutovih istraživačkih tendencija i ranijeg, čistog dumovskog ubijanja. Udarnička težina zvuka podsjeća na materijal s “Idolum” i “Eve”, ali ovoga puta ima prostora i za povremene predahe i uravnoteženost što slušatelja smješta u središte oluje. Ako dođete k sebi i ostanete prisebni dovoljno dugo, mogli biste primijetiti da je i s tehničke strane album gotovo savršen. O sviračkom umijeću Urla, Poije i Vite nije potrebno pisati, a sve skupa zaokruženo je odličnom, čistom i harmoničnom produkcijom s vrlo dobrim dinamičkim rasponom.

Rekao sam zapravo sve odmah na početku. “Ecate” zbilja jest remek-djelo žanra i teško mi je zamisliti da će Ufomammut netko skinuti s trona najboljeg sludge/doom izdanja godine. Idite i slušajte.