Konačno su pronašle pravu mjeru produkcijske zaigranosti, angažiranosti, aktivizma i liričnog storytellinga. Konačno su pogodile pop formu koja im najbolje paše, konačno su uštimale sve šarafe. Konačno su odlučile napraviti za sebe svoje mjesto na sceni koja je posljednjih godina življa no ikad. Ne znam i nije važno u čemu je točno stvar – jesu li pogodile s produkcijom, jesu li konačno pronašle dobitnu formulu autorstva ili su stvari konačno kliknule na svoje mjesto – pojma nemam, nije ni bitno. Važno je tek da je sve što je povremeno iskakalo kao dobro ili zanimljivo pa se znalo malo izgubiti u kakofoniji – za moj ukus – prešarenog materijala sada tu i posloženo u kompaktnu cjelinu koji drži maksimalno usviran bend s pjevačicom čija izvedba ima nešto od Amande Palmer u sebi.

Od prve, već isfurane "Starimo", do krasne završne balade "Dok sanjaš putovanja", Sabe furaju u petoj brzini. Reda se slika na sliku, kao da je bend imao zadatak umjesto albuma napraviti soundtrack. I to je, mislim, najbolji kompliment koji mogu dati bendu sada – tekstovi su pogođeni pravom notom melankolije i egzistencijalne tjeskobe, taman dovoljno da pogode, a da ne razore baš do kraja. Nemam pojma koliko Sabe imaju godina, ali sjajno su pogodile osjećaj generacije početka i sredine sedamdesetih: taman smo pogubili prvu rundu ideala, taman smo par puta skrpani, taman nam je malo (puno) svega dosta. Starimo, da, i mi i blagajnice u dućanima i tete koje čitaju vijesti, i sve smo zapravo izmislili i nema hepi enda.

Na žalost Saba i drugih regionalnih autora/bendova koji živo i kreativno rade i stvaraju, živimo u svijetu Voiceova, X factora i inih čudesa u kojima su talent i emocija samo valuta kojom se trguje gledanošću. Da tome nije tako, "Starimo" bi bio njihova ulaznica za nešto veće i bolje. Snage za to očito imaju. 

upol9kodsabe.bandcamp.com/album/starimo-ep