Jeff Tweedy se nakon produciranja albuma za Low, White Denim i Mavis Stales i usred duže pauze s Wilcom odlučio za samostalno akustično izdanje, ali je taj plan ubrzo promijenjen nakon što se u realizaciju istoga upleo njegov stariji sin Spencer. On je na albumu odsvirao bubnjeve pa se solo podvig uskoro pretvorio u svojevrsni bend projekt u koji su se još uključili Jess Wolfe i Holly Laessig iz benda Lucius na pratećim vokalima te Scott McCaughey iz Minus 5 i The Young Fresh Fellows na klavijaturama.

Album "Sukierae" u glazbenom smislu ne donosi ništa novo za uigrane obožavatelje Wilca. Pjesme na njemu zvuče poznato, baš kao da ih je Jeff Tweedy probrao nakon inventure neizdanih i zanemarenih traka matičnog benda i usputnih projekata. Ima svega – od ogoljenog folka do skromnog eksperimentiranja koje podsjeća na neke od pjesama snimljenih s bendom Loose Fur u kojem su uz Tweedyja bili Jim O'Rourke i Glenn Kotche. No, zanimljivo je da Tweedy ne bježi od svoje ranjivosti čak ni u ovoj polu samostalnoj i opuštenoj konstelaciji, daleko od Wilca i dok album snima zajedno sa sinom. Samo što na ovom albumu anksioznost i tuga zvuče manje fatalno. Ljubav je na njemu sveprisutna i nju više ne treba slaviti iz petnih žila kao nekada na "I'm The Man Who Loves You", ali niti za nju beznadno moliti sa suzama u očima kao na "At Least That's What You Said". Ona isparava iz svakog stiha, balade i zajedničke zezancije sa sinom. Uostalom, "Sukierae" je svojevrsna posveta ženi koja se prije i za vrijeme snimanja albuma borila sa rakom.

Radi se o duplom i ne baš najprohodnijem izdanju za najširu publiku koja prati Wilco. Od dobre zabave ("Please Don't Let Me Be So Understood") preko psihodelije i benignog eksperimentiranja ("Diamond Light Pt. 1", "Slow Love") pa sve do pjesama koje bi se slobodno mogle naći na nekom od posljednja tri albuma Tweedyjevog matičnog benda ("Wait For Love", "Low Key", "Nobody Dies Anymore", "Summer Noon"), ova maratonska kompilacija s čak 20 pjesama prolazi kroz uspone i padove koji u paru mogu biti uzbudljivi samo dugogodišnjim i najzagriženijim obožavateljima. Za te strpljivije slušatelje ne bi trebao biti problem snaći se na albumu koji između redaka ispisuje divnu posvetu obitelji, a oni malo manje strpljivi već će prepoznati pojedine nove male velike pjesme i uobičajeni wilcovski/tweedyjevski rukopis: Oh I guess you'd say we don't matter and I bet that could be true / But I still wanna look in your eyes today and wait for love / Let's wait for love… ili Well, I've always been certain nearly all of my life / One day I'd be your burden and you would be my wife

Koliko god se pretvarao da nije tako, u proteklih desetak godina moj odnos s Wilcom sve više liči na onaj s dugogodišnjim dragim prijateljem s kojim se baš više i ne družim pretjerano redovno. Mislim da u tome nema ništa loše. Zajednička sastajanja više ne iščekujem s nestrpljenjem, ali nam prošla zajednička iskustva garantiraju dugu i čvrstu vezu. Ovaj nenadani obiteljski album je upravo ono što je dugogodišnjem prijateljstvu potrebno između dva udaljena susreta ("The Whole Love", posljednji album Wilca, izašao je prije tri godine). Neke će se pjesme nažalost izgubiti po putu i ovaj će album vrlo vjerojatno zauvijek biti označen kao usputni projekt, ali, vjerujte mi, neke od njih gore spomenutih mogu bez problema stati uz bok najvećima kao što su "Impossible Germany", "Sunken Treasure", "How to Fight Loneliness", "I Am Trying to Break Your Heart", "Theologians", "Born Alone"…