Postoji scena u Dark Knightu gdje se Harvey Dent prepucava s Bruce Wayneom i u jednom trenutku kaže: 'Either you die a hero, or you live long enough to see yourself become the villain'. Bad Religion je valjda jedini bend koji postoji dovoljno dugo da se više puta našao u takvoj situaciji, ali je uvijek uspio vratiti odobravanje fanova. Prvo su ih se davne 1983. odrekli nakon što su izdali progressive rock album zvan "Into the Unknown" (kojeg, inače, preporučujem svima da poslušaju jer je to sigurno nešto najčudnije sto ćete čuti ovaj tjedan). Drugi put je to bilo kada su potpisali za Atlantic Records i realno snimili par najlošijih albuma u svojoj karijeri, a treći, nadam se i posljednji put, prije par godina kada su izdali prošli album "The Dissent Of Man". Opći konsenzus tada je zaključio da su se nepovratno smekšali.

U tom trenutku Bad Religion djelovao je kao onaj djedica na obiteljskim ručkovima, koji tvrdi da je sudjelovao u oba svjetska rata, zadnji put je imao kontrolu nad probavnim trakom u devedesetima, i davno je izgubio kontakt sa svijetom. I onda se od niotkud pojavio "True North".

Neovisno o tome koga pitate, svi će se složiti da su 'sveto trojstvo' Bad Religion albuma "Suffer", "Against The Grain" i "No Control" snimljeni krajem 80tih i početkom 90tih. Kasnije se eventualno "Process of Belief" približio tome statusu i to je to. Po svemu sudeći, "True North" se bez problema može svrstati među ove spomenute albume.

Album sadrži sve klasične elemente koji podsjećaju zašto svaki punk bend u zadnjih 20 godina barem dijelom svoje postojanje duguje njima. Tekstovi Gregg Graffina kritiziraju i komentiraju vjeru, politiku i društvo na način da će vam vjerovano trebati rječnik da ga pratite. Ako su Pasi razlog zašto hrvatski pankeri znaju sve o dedukciji, kozmosima i filistrima, onda je Bad Religion zaslužan za pismenost i edukaciju cijele jedne svjetske generacije klinaca.

Uz čak tri gitarista na albumu, iako većinu turneja odrađuju samo s dvojicom, čovjek lagano zanemari ulogu Grega Hetsona, koji je tu da svira ritam gitaru dok ostala dvojica odrađuju kompleksniji posao ili soliraju. Upravo je on najzasluženiji za taj njihov prepoznatljiv zvuk - njegova gitara zvuči kao motorna pila, svirana velikom brzinom bez nepotrebne tehničke kompleksnosti. Savršen primjer kako treba zvučati za sve one željne sviranja ovakve muzike.

Sa svojih 16 pjesama album je dovoljno dugačak da stigne obraditi sve bitne i nebitne životne teme. Tako na primjer "Robin Hood In Reverse" , uz to što je nevjerojatno melodična stvar, napada crkvu na veoma jednostavan i direktan način. Pjesme poput "Vanity" podsjećanju na to da bend posjeduje i jednog od najboljih bubnjara unutar žanra, a na "Dharma And the Bomb" se i Brett Gurewitz okušao u vokalima.

Naravno da će se na tu količinu pjesama naći mjesta za par stvari koje su tu samo da popune kvotu, ali bez problema se može složiti ubojita kombinacija od 12 ili 13 pjesama. Najveći problem albuma je što zvuči vrlo slično prijašnjim uradcima, ali za to je bend najmanje kriv. Svaki put kada bi eksperimentirali sa zvukom, svi bi ih dočekali na nož, pa je donekle razumljivo da igraju na sigurno.

Nakon 33 godina postojanja Bad Religion stvarno nije bio dužan ništa nikom dokazati, a na kraju su izdali album gdje zvuče energičnije i nabrijanije nego dvostruko mlađi kolege. Ako je najgore što možeš reci o albumu to da ga ima previše i da podsjeća na jedno drugo, nekima i bolje, vrijeme, onda znaš da se radi o izrazito kvalitetnom uratku.