Tristezin "Dream Signals In Full Circles" mi je jedan od najboljih post-rock albuma. OK, neću reći kako spada u top 5 najdražih mi albuma tog žanra, ali se i dalje, deset godina nakon svoje objave često vrti u mom plejeru. Smirenost koja se čuje na tom albumu obuzela me na prvo slušanje i rado joj se vraćam i to ne onda kada trebam neku pozadinsku muziku kako neki moji poznanici tretiraju post-rock. To shvaćanje post-rocka kao pozadinske muzike samo zbog toga što se radi o pretežno instrumentalnoj glazbi je potpuno pogrešno. Mene post-rock, ako je dobar naravno, uglavnom baca u duboka razmišljanja i izaziva duboke emocije. Puno ću češće u trenutcima kada ne želim muziku slušati koncentrirano staviti albume bilo kojeg drugog žanra, nego post-rock. Ne znam točno zbog čega je to tako, ali tako je. Dobar post-rock je muzika za emocije. Njihovo izazivanje i pražnjenje, a pogotovo ako je riječ o koncertima. Gotovo da nema ništa boljeg od dobrog koncerta dobrog post-rock izvođača.

Vjerojatno ste primijetili kako se u prethodnom pasusu uz praktično svaki spomen post-rocka nadovezao pridjev 'dobar'. Ako niste svi primijetili, znam da je to napravio LaMario kojem nema većeg gušta nego nabijati mi na nos kako sam u jednoj recenziji bezbroj puta ponovio istu riječ. E pa, ovaj put je to napravljeno s razlogom (kao da to nije svaki put tako). Jednostavno, nakon onog prvog vala post-rock izvođača nakotio se veliki broj bendova iz cijelog svijeta koji su ih poželjeli kopirati ili raditi nešto slično. A u tome svemu nisu bili toliko dobri. A nema ništa goreg od lošeg post-rock benda. Loš post-rock je najdosadnija muzika na svijetu. Drkica na kvadrat. Loš post-rock je gori i od Franckove kave, eto toliko je loš. (OK, Franckova espresso kava je malo bolja od najgore, ali ona vakumirana cigla za ukuhavanje je stvarno ogavna)

Potpuno mi je jasno kako je netko tko je naletio na par loših post-rock albuma prije nego je čuo neki dobar proglasio taj žanr nepotrebnim, odnosno preseravajućim. Vjerojatno bih i ja to učinio da nisam imao sreću prije svih tih sranja čuti Mogwai, Tortoise, Explosions In The Sky, Cul de Sac, Godspeed... ili Tristezu.

Da, Tristeza. Junake naše priče sam nepravedno zaboravio nakon tog sjajnog "Dream Signals In Full Circles". Koliko god mi je on bio dobar i koliko god sam bio svjestan toga da oni rade i dalje, toliko nisam pokazivao nikakvu želju za nabavljanjem nekog novog njihovog materijala. Možda me je podsvjesno bilo strah da bi mi taj novi materijal mogao biti loš pa sam želio da mi Tristeza ostane u sjećanju kao bend s jednim strašno dobrim albumom i još brdom drugih koje nisam uopće slušao.

A onda sam naletio na "Paisajes". Gdje se podsvijest nalazila kada sam prvi put poslušao ovaj album ne znam, ali znam da me nije baš za to briga. Jer, "Paisajes" je odličan album i odlično se uklapa u situaciju kada je i Mogwai snimio odličan album pa možemo reći kako je post-rock opet živ.

Za razliku od Mogwai, Tristeza je snimila poprilično miran album. Mogao bih reći 'miran album u njihovom stilu' samo kada bih malo bolje znao što je ova ekipa iz Kalifornije radila između dva u ovoj recenziji spomenuta albuma. Ipak, za očekivati je kako nisu baš puno bježali od svojeg stila jer mi ne djeluju tako. Dakle, puno matematički točnih gitarskih dionica, uigrana ritam sekcija koja naoko ne svira neke prezahtjevne ritmove, ali od prve do posljednje sekunde albuma slušatelja provlači kroz isti te klavijature koje stvaraju harmonije i popunjavaju zvučnu kulisu. Izrazito distorziranih dijelova baš i nema osim euforičnog drugog dijela pjesme "Sand & Coral" koja zvuči tako da bi na koncertima moglo biti barem udvostručeno njeno 6-minutno trajanje.

Ovaj album prepun je sjajnih trenutaka. Uvodna "Raise Your Gaze" odmah daje do znanja kako Tristeza zna što radi i to radi jako dobro, "L'Accident Heureux" u nešto manje od šest minuta nudi potpunu fabulu s početkom, razradom, zapletom, vrhuncem i krajem, a dvije pjesme se dodatno ističu i to prije svega upotrebom 'gostujućih' instrumenata. U "A Travel de los Ojos de Nuestras Hijas" saksofon nosi glavnu melodiju i na taj način razbija album, a trubačka dionica na "Dark Peers" je jedna od najboljih upotreba tog instrumenta koju sam odavno čuo. Možda truba tu nije odsvirala ništa senzacionalno, ali mene je nekako osvojila. Baš kao i "Missoula", pjesma koja energijom vuče čak i do Trans AM visina, a to nije lako napraviti.

"Paisajes" je odličan post-rock album. Ne samo dobar. Svi oni koji vole ovaj žanr obavezno ga trebaju poslušati, a one koji post-rock smatraju izdrkavajućim preseravanjem "Paisajes" će bez problema razuvjeriti. Garantiram.

www.trstz.com
www.myspace.com/tristeza