Zagreb trenutno izgleda kao najtiši i najpustiji grad na svijetu. I doma se preferira tišina. Kao da smo se Ana i ja uplašili međusobne zasićenosti prije samog odlaska na godišnji. Ili je to samo napetost pred odlazak? Sve je već isplanirano pa više i ne pričamo o destinacijama i putovanjima. Čak je i Duška prošli tjedan zbog izložbe u Samoboru uzela svoj legendarni reljef pretvorivši naš dnevni boravak u malo tužnije mjesto. Ona zuri u televiziju, a ja buljim u monitor. Ona više ne kupuje hranu, a ja još više zazirem od pranja suđa. Postala je indiferentna na moje ispuštanje plinova, a ja na njezino njurganje usmjereno protiv mog cjelovečernjeg tipkanja. Ali ajd'… Sitno brojimo. Još par dana pa Ciao mamma guarda come mi diverto…

Otkad sam stalno zaposlen i ne živim kraj mora o godišnjem uvijek maštam kao o vremenskom razdoblju u kojem ću se uz odmor, putovanje i zabavu moći bolje posvetiti nekoj knjizi i nadoknađivanju propuštenih albuma koje sam svjesno izbjegavao zbog nedostatka slobodnog vremena. Taj moj idealni plan se uglavnom izobličuje čim sjednem u bus. Nema tih slušalica koje će dovoljno prigušiti Narodni radio ili osobu koja u mojoj blizini drečavo uživa u mobilnoj tarifi od 0 kn, a ako mi slučajno ništa od toga ne smeta onda ću vrlo vjerojatno prije ubiti oko nego otvoriti knjigu.

Godišnji odmor više nije beskrajno studensko ljeto, nego kratko razdoblje u kojem zbog previše želja na lageru ne stižem pronaći ravnotežu između adrenalina i fjake koji moraju nekako koegzistirati zbog naglog izlaganja slobodnom vremenu. Znači, morati ću pokleknuti skromnosti. Dobro opravdanje…

Imamo plan u koji ne upada vraćanje s otoka na koncerte Thermalsa i U2, a izgleda da ćemo nenamjerno propustiti i Hemendex na Atlantisu u Splitu (hehe! usput uvijek možemo po stoti put na Monte Paradiso Festival i Martinsku feštu). Znači, ovo ljeto neću uzeti tri knjige, hrpu stripova i zadatak da poslušam gomilu propuštenih albuma (ima da Pot lista propadne dva tjedna bez rumunjskog doprinosa… moš si mislit). Uglavnom, bez velikih očekivanja. Biti će sasvim ok ako savladam jednu knjigu, a od glazbe uzmem samo ono što ionako nikada ne brišem s mp3 playera. Brian Eno i Jesu za bus i čitanje, neki prastari John Feahy za ugodnije kuhanje paštašute, nešto Neila Younga, best of Crowded House, posljednja dva Talk Talk albuma za noćnu vožnju, ponovno otkriven Luca Carboni i njegov kultni album "Mondo" i naravno, prva dva od My Morning Jacket. Dva nova izdanja ću ipak s guštom povesti sa sobom. Uz prva dva MMJ albuma bez po muke ću prošvercati nedavno izdani samostalni EP Jima Jamesa (u solo vode krenuo je s blesavim aliasom Yim Yames), a čini se i da ne bih izdržao bez trenutno najdražeg mi albuma 2009. - Bill Callahan "Sometimes I Wish We Were An Eagle". Ta dva upadaju u tim odabranih iz dva razloga: 1. Želim da fjaka posluži kao meditacija za učinkovitije baratanje adrenalinom i 2. Nije potrebno da vam objašnjavam koliki sam obožavatelj Jima Jamesa i svega što radi. To se lako da skužiti.

Osim što sam iznio svoj klimavi plan kontroliranog kulturnog uzdizanja za koji vas vjerojatno boli ona stvar (već mi sada sve smrdi na preambicioznu klopku, a ne na skromni plan), želim prije odlaska reći da je "Tribute To" EP prava poslastica za fanove lo-fi ultra-mega reverb atmosfere s MMJ albuma "The Tennessee Fire" (1999.) i "At Dawn" (2001.). Snimljen je 2001., par dana nakon što nas je napustio treći Beatles – George Harrison, i sastoji se od šest akustičnih obrada od koje su četiri s Harrisonovog kultnog albuma "All Things Must Pass" (1970.), i po jedna s Bijelog albuma ("Long, Long, Long") i Revolvera ("Love You To").

Jimovu/ MMJ listu obrada do danas krase razni klasici ("Suspicious Minds" Elvis Presley, "Rocket Man" Elton John, "West End Girls" Pet Shop Boys, "Tyrone" Erykah Badu "Take My Breath Away" Berlin, "Hot Burrito #1" The Flying Burrito Brothers, "Time of the Season" The Zombies…) od kojih su neki forsiranjem magičnih mogućnosti reverba pretvoreni u srcedrapateljske toplinske udare. Tako i pjesme na "Tribute To" u akustičnoj kombinaciji glasa, gitare i reverba, kojeg kao da sviraju četiri zida sobe, zvuče kao najintimnija posveta heroju i njegovim besmrtnim pjesmama. Cijeli EP zrači melankoličnom intimnošću, kao snimke koje nikada nisu ni trebale izaći iz Jimove sobe. Spontani posljednji pozdrav je vrijedan pažnje zbog njegove skromne forme. U prvi plan ne dolazi eksploatacija dobrih pjesama, već obožavanje i odavanje počasti. Pošteno.

Bendžo na “Love You To” nadomještajući sitar i tablu pretvara pjesmu u gothic folk baladu, "Long, Long, Long" je izljev ljubavi skriven iza gustog oblaka vokalnih harmi, reverba i fjake, a Hallelujah / Hare Krishna / Krishna Krishna / Hare Hare / Hare Rama / Hare Rama mantranje s "My Sweet Lord" je i u Jimovoj izvedbi sasvim podnošljiva za puštanje srednjoškolcima na satu etike. Verzije "Sir Frankie Crisp (Let It Roll)" i "Behind That Locked Door" su totalna pobjeda, a "All Things Must Pass" nije definitivni pozdrav, već dokaz besmrtnosti čovjeka koji nije bio samo treći Beatles.

Jim je na svom webu već najavio solo album pa mu je ova prašnjava posveta Harrisonu dobro poslužila kao uvertira u logično i očekivano samostalno djelovanje. Solo album se sigurno neće pojaviti prije izdavanja albuma super grupe Monsters of Folk (Jim James, Conor Oberst, M. Ward i Mike Mogis), a pitanje je i kada će na red doći studijska aktivnost matičnog benda. Zato prvo trk po Monsters Of Folk stvar "Say Please".

A ja trk na more. Šefe, mene nema dva tjedna. Mislim, sve je moguće, ali ništa ne obećanjem. Kako bi rekao Ante Perković: POSTOJI PLAN! I to onaj u kojem, da ponovim, fjaka služi kao meditacija za učinkovitije baratanje adrenalinom. Mora uspjeti! Tjeraj Geeja da duplo piše o sirovim kaubojima. Ili možda o nekom metal bendu. Ona usporedba Isisa s Queensrÿche još uvijek nadmašuje sve tvoje My Bloody Valentine konotacije.

jimjames.com