'Šezdeset osme pobjegoh od kuće, bila je jesen i bilo je vruće', svirala je uspješnica Jure Stublića ovog ljeta na terasi jednog splitskog internet-caffea dok sam dowloadao ovaj album. Gotovo mjesec dana nisam imao stalnu inetrnetsku vezu i iako sam mislio da će biti frustrirajuće, nije bilo. Patila je samo žeđ za novom glazbom i šahovske partije na gameknot.com.

 

Tu i tamo sam, u posjetima raznim ugostiteljskim objektima koji kao dodatnu uslugu nude i džabe wireless, skinuo i poneki novi album, tek da ostanem u toku ili da me ne zaobiđe nešto me zaobići ne bi smjelo, ali uglavnom sam ih ili trpao na hard s onom uvijek istom mišlju hrčka-amatera 'važno je da ga imam, poslušat ću ga kasnije' ili bih ga brisao nakon prvog slušanja pitajući se što to meni treba i je li možda bolje da pustim kosu i pobjegnem od kuće jer je ljeto i jer je vruće.

Jaill je izbjegao i jednu i drugu sudbinu. Njega sam zbilja i slušao. Nekako se uspio probiti na moj ljetni soundtrack koji već godinama doživljava tek minimalne preinake i samo u iznimnim slučajem u njega pripustim i ponekog novog igrača, ako se pokaže da je dorastao toj velikoj igri. Jaill je izgledao kao da je dorastao.

Postoji razlog zašto je ovaj album objavljen u lipnju, a postoji i razlog zašto o njemu pišem tek u studenom s tim da je prvi razlog ne samo jednostavniji već i zanimljiviji od drugog, da vas odmah upozorim. Dakle, album je objavljen u ljeto jer je 'ljetni', a to znači da je lepršav, ležeran i prozračan i da baš paše dok vjetrić pirka, sunce zalazi, pivo je hladno, pijesak vruć, a more tu, na dohvat nožnog palca. O njemu pišem tek sada jer su mi povremeno ulijetali poneki albumi koji su mi zaokupili pozornost pa sam radije raščlanjivao njih, dok su još svježi, a osim toga imao sam i gomilu potpuno privatnih jedača vremena zbog kojih glazbu nisam slušao manje, ali jesam manje o njoj pisao pa je "Traps", eto, tek sada došao na tapetu, ali vrtio se dosta u mojim slušalicama u proteklim mjesecima.

Ljetni je, rekli smo. I gitaristički. I pop. I ne traje predugo. I ima lijepe melodije. I može vas podsjetiti na suvremenike kao što su Surfer Blood ili Morning Benders (ako biste im amputirali koketiranje s psihodelijom) ili čak na Violent Femmes (više po nekom generalnom ozračju, po senzibilitetu geek-rockera koji osobne bedove kanalizira u poletne pjesmice, a i po boji pjevačeva glasa koja ima određeni broj dodirnih točaka s onom Gordona Gana).

Iako tu sve pršti od tih sunčanih melodija, one su tu da vas zavaraju, ovo je zapravo jedna tužna ljubavna priča upakirana u pop-album. "Waste a Lot of Things" izvrstan je ulazak u ploču s pitanjem koje si je svatko postavio barem jednom u životu, za vrijeme trajanja ljubavne veze ili nakon njenog kraja 'Would you want me less if I never left' i s dva refrena od kojih je jedan ime pjesme, a drugi 'Yes, it's very sad!', sve to umotano u jangly zveket raspojasanih gitara i obavijeno krasnom vokalnom melodijom.

"Horrible Things (Make Pretty Songs)" je fina laganica, skoro mantrična, kojoj kao da je naslov smišljao Antun Barac ('Nema velike umjetnosti bez velikog bola'; već drugi put to citiram na pot listi, a šta ću kad je tako primjereno), u "I'm Home" gitara malo povuče na Malkmusa, "Ten Teardrops" je čvrsta, moćna i žilava, čujete li je negdje u daljini, kroz buku ili žamor, može vam se učiniti da je nastala na nekoj kalifornijskoj plaži sedamdesetih, a ne u hladnom Milwaukeeju gdje je jedina plaža ona jezera Michigan o kojoj je onomad jako zavodljivo pjevao i nedavno opet probuđeni Sufjan Stevens, a "Stone Froze Mascot" kvalitetno zatvara priču i stavlja točku na ono jedino slovo koje i ima točku (okej, po nekima je ima i 'j', ali te rasprave nikako da donesu jednoznačan zaključak).

Kada se sve zbroji i oduzme, ovo je dobra ploča. Ne baš vrhunska, ne za deset od deset, ne ona za koju ćete uskliknuti 'To je to!', ali debelo iznad prosjeka novih izdanja kojima vas bombardiraju portali i mp3 blogovi. Ploča koja se može slušati i u sezoni jesen/zima i to ne samo iz pukih nostalgičnih pobuda, magla i memla joj daju i dodatne slojeve značenja, čine je možda i mrvicu ljepšom, a opet je te sjebane vremenske pojave nekako lakše podnositi dok slušate nešto tako zabavno i poticajno.

Rekao bi Jura Stublić: 'A na radiju je bila ljubavna pjesma, moja ruka na tvom ramenu, tamo na cesti mi je ostalo srce, na vrućem asfaltu' i okej, neće vam Jaill baš izbiti srce, ali malo ga protresti sigurno hoće, ali uživat ćete u tom treskanju, braćo i sestre, i odmah ćete znati da nije to tek tahikardija, pazite što vam kažem.