Spoon Transference Merge 2010.
Stalno evoluirati, a izgledati kao da se ne mičeš s mjesta, stalno poboljšavati ono što ti je već bilo dobro, fantastičan je uspjeh. Biti prepoznatljiv zvukom i imati dobre pjesme, u doba kojem je postalo važnije na trenutak bljesnuti nego napraviti posao kako treba, je rijetkost. I još kada umjesto pada u zaborav imaš garantirano mjesto na novoj reklami, novom soundtracku te na winampima i ipodima diljem svijeta, a ne tek u opskurnim klubovima i još opskurnijim sobama razno raznih marginalaca, tko ti može reći da nisi na vrhu svijeta? Ja ne.
Spoon su fenomen.
Jedan, u samoj srži, stopostotni indie bend koji je postao dio najšireg mainstreama. Bend koji se vrti u reklamama i koji se, po defaultu, pojavljuje na soundtracku svakog indie filma, a koji ne prodaje ploče u ništa većem broju od bilo kojeg popularnijeg benda koji se ne zove U2 ili Coldplay. Bend koji ima nos za ubosti singl koji ne izlazi iz uha, ali koji u isto vrijeme radi prave, rasne albume. Bend koji prkosi svakom pokušaju svrstavanja u trendovske ladice, uvijek nekako uspijevajući biti u trendu. Bend s potencijalom vladanja listama, ujedno i bend koji je u stanju prodati konceptualnost i ambicije svakom snobu koji takvim listama ne bi ni prišao.
Najluđe od svega, tu zlatnu sredinu između dva svijeta Spoon nisu stvorili, već su se igrom slučaja jednostavno u njoj našli. Iako se od prvih dana (kada su zvučali kao miks Urge Overkill amerikanštine i post-punk senzibiliteta Pixies) do danas (kada zvuče kao ezoterična verzija prosječne indie grupe koja kopa po ostavštini post-punka, od Interpola do Walkmen) očito mnogo toga promijenilo u njihovom zvuku, osnova je ostala ista. Upravo ta osnova, sačinjena od tvrdog i monolitnog ritma Jima Enoa, hrapavog 'il macho castrato' vokala Britta Daniela te škrtih riffova njegove vjerne gibsonke, glavni je razlog zašto i šest albuma nakon raznih varijacija na temu Spoon imaju i sadašnjost i budućnost.
Dok će se većina bendova koje trend izbaci na površinu vratiti nazad u tamu anonimnosti dolaskom sljedećeg novog vala, Spoon će ostati, jer su originalni. Imaju svoj zvuk i u stanju su ga rastegnuti u kojem god pravcu treba. Možda do forme mekšeg power pop albuma, kao što je bilo slučaj s "Ga Ga Ga Ga Ga" ili do forme konceptualne ploče koja slavi minimalizam poput "Gimme Fiction". Ili, pak, mogu, kao što je s novom pločom slučaj, dopustiti sebi napraviti svojevrsni presjek karijere.
Odmah po prvom slušanju, "Transference" daje jasnu poruku da ostaje vjeran Spoon klasici. Ali, umjesto da poput zadnjih nekoliko albuma ima taj jedan motiv ili barem prepoznatljivu atmosferu, koja bi vezala materijal od početka do kraja u jednu cjelinu, nova ploča više je skup raznih uspjelih trenutaka grupe - od indie rock početaka s "Telephono" ili "A Series Of Sneaks" do ovih kasnijih ozbiljnih i promišljenih sa spomenutim "Gimme Fiction" ili "Kill The Moonlight".
Naravno, ako materijal nije nužno povazan pupčanom vrpcom, ne znači da je zbrkan. Kompaktnost leži u činjenici kako je prvi dio ploče nekakav logičan nastavak dosadašnjeg rada, s pjesmama kirurški precizne produkcije i aranžmana koji prvenstveno služe dodatnom naglašavanju njegova veličanstva ritma koji kaska u svom srednjem tempu ne birajući sredstava, bivajući u isto vrijeme i disco i Stax i krautrock. Drugi dio ploče više je baladersko-melodiozan te budi uspomene na najljepše momente remek-djela kakvim se s vremenom pokazao jedan ''Girls Can Tell'' (yees!, upravo sam nabrojio imenom sve Spoon albume do danas, čime sam ne samo popunio kvotu riječi u recenziji, već im dao i zasluženu počast - redom su to sjajne ploče).
Pa tako jedna pjesma poput "Trouble Comes Running" služi kao ogledni primjer njihova manje-je-više pristupa, dok "Goodnight Laura" osvaja preobrazbom iz pjesme pisane za eksploatacijski ljubić s Jennifer Aniston u autorsku baladu gotovo Beatlesovske patine. Poanta je da svaka pjesma ima nekakav sličan moment za koji se možeš uhvatiti, taj detalj koji nađe načina za isplivati ispod naizgled uniformirane jednoličnosti.
Spoon su još jednom dokazali da sterilnost forme i emotivnost detalja stapaju u smislenu pjesmu kao malo tko te da će iz svog položaja na sredini spektra još dugo, dugo raditi ono što žele. Ukratko, i sedmi put za redom Daniel i društvo isporučili su traženo. Tko se do sada zakačio - uživat će, tko nije - neće. Ravnoteža svijet nije poremećena i, ma kako vam se to možda nevažnim činilo, radi se o velikoj stvari.
Jer stalno evoluirati, a izgledati kao da se ne mičeš s mjesta, stalno poboljšavati ono što ti je već bilo dobro, fantastičan je uspjeh. Biti prepoznatljiv zvukom i imati dobre pjesme, u doba kojem je postalo važnije na trenutak bljesnuti nego napraviti posao kako treba, je rijetkost. I još kada umjesto pada u zaborav imaš garantirano mjesto na novoj reklami, novom soundtracku te na winampima i ipodima diljem svijeta, a ne tek u opskurnim klubovima i još opskurnijim sobama razno raznih marginalaca, tko ti može reći da nisi na vrhu svijeta? Ja ne.
Spoon su zakon.