Isplati se. Nije dobri stari Thomas Paine bio lud kad je govorio da je sve slađe i vrijednije kada do toga dođeš težim putem. Evo, cijela godina kopanja po katalozima opskurnih izdavača, preslušavanje svakakvih bezidejnih, pozerskih i, što je najgore, dosadnih albuma dosadnih pojedinaca, na kraju se isplati ako ti u krilo upadne samo jedan album poput ovoga.

"Palomino" je peta ploča benda Trampled By Turtles koji je u šest godina prešao put od lokalne atrakcije do nacionalnog blaga. Držeći se Painove teze krenuli su iz barova Dulutha, mjesta poznatog pod nadimkom 'Klimatizirani Grad' zbog svježih ljeta tipičnih za većinu godine snijegom prekrivenu Minnesotu, u osvajanje Amerike.

Njihov teži put je izgleda stigao do raskrižja jer ovaj album osigurao im je prisutnost na svim specijaliziranim bluegrass listama i pozive na sve značajnije bluegrass festivale. Samo, opisati TBT kao tek još jedan zanimljiv projekt u renesansi koju zadnjih godina proživljava ovaj oblik country glazbe bilo bi pogrešno.

Jer, ispod opsjednutosti zvukom kojeg su sa sobom u potezu od Nove Engleske do Kentuckya donijeli prvi doseljenici keltskih korijena, ovi momci su i još jedan originalan prilog beskrajnoj obitelji američke kozmičke glazbe. Da, akustična gitara i akustični bas uz pomoć violine, mandoline i banjoa ostavljaju dojam tradicionalne postave koja njeguje tradicionalni zvuk, ali ispod površine krije se vulkan emocija, ideja i energije koji u sebi povezuje punk, rock, country i folk zaobilazeći konvencije, a opet ostajući dovoljno u doticaju s njima.

Album otvara pjesma godine, savršena rasturačina u rangu najboljih visokoenergetskih otvaranja ikada. "Whole Lotta Love", "Highway To Hell", "London Calling" su stvari nakon kojih bilo kakav ostatak materijala zvuči bolje, a, na svoj način, nešto slično se događa i nakon "Wait So Long". Odmah postaje jasno s kakvom rijetkom zvjerkom imaš posla. Bluegrass u ovako brzom tempu nije rijetkost i mnogi progresivni bendovi miješali su punk pristup s country korijenima, ali malo tko je na sve to još dodao i ovako izražen senzibilitet.

Za razliku od prethodnika poput Split Lip Rayfield ili Meat Purveyors koji su se uglavnom bavili buntovničkom stranom života i odama pijanstvu, TBT se poput suvremenika im Avett Brothersa uglavnom bave ljubavlju. Još jedna poveznica s Avettima je i potreba da se ta njihova kombinacija agresivnosti i melankolije etiketira. Pa su tako Avette zvali grungegrassom, a za TBT je osmišljen naziv trashgrass, valjda kako bi se uz žestinu naglasila i tehnička virtuoznost ove petorice majstora.

Naravno, u biti je sve to tako - nebitno. Kvaliteta ne čini razliku između metala, punka i countrya, njena ljepota je u tome što se ne može definirati (ma kako se trudili, o vi zaostali u drugoj industrijskoj revoluciji nesposobni izvući glavu iz šupka BDP-a), već samo osjetiti. A, na ovom albumu, osjeća se na svakom koraku.

Nakon spomenutog frenetičnog uvoda, kojim se glavni autor i lider benda gitarist Dave Simonett dokazuje i kao majstor rasnog stiha i lucidni poznavatelj muško-ženskih odnosa ('I could never pretend that i don't love you, you could never pretend that i'm your man'), slijede još dva bisera, rasni komad americane "Victory" te anarhična "It's a War".

Što te teško može pripremiti na, kao za najširu publiku pisanu, prekrasnu baladu "Separate" i kao kornjača sporu tužaljku "Bloodshot Eyes" na kojoj Simonett još jednom pokazuje talent zbog kojeg se sva nadanja za nečim još većim u budućnosti ne čine pretjeranima.

Ostatak albuma prolazi u sličnim tonovima, u izmjenama brzih, nazovimo ih tako, trash stvari kojima dominira svirka i sporijih pjesama koje donose potrebnu ravnotežu, a negdje su oba stila izmješana u tri minute žanrovskog blaga, kao u predzadnjoj "New Orleans" koja obiluje solažama violine i benjoa preko kojih je prevučen blagi Simonettov vokal.

Mantrička "Again" bi se bez problema mogla naći na Beckovom "Sea Change", ali i ovdje izvrsno zaokružuje ploču koja ne poznaje kompromis. Igrajući se žanrovima i sljedeći vlastiti put TBT su naišli na nešto prekrasno. Koje će mnogima ostati skriveno. Jebiga, usprkos svim rukavcima iz kojih crpe inspiraciju, TBT su ipak prije svega country bend namijenjen fanovima americane.

Međutim, siguran sam da bi čak i uho nenaviklo na ovaj tip glazbe uspijelo razlučiti razlog zbog kojega je ova ploča zakon, a npr. one zadnje četiri o kojima sam pisao nisu. Na prvi pogled, radi se tek o još jednom pokušaju da se eksploatira nešto što smo u ovom ili onom obliku čuli već stotinu puta. Ali, već drugi pogled otkrit će bend koji se bavi ovim čime se bavi zato što u tome iskreno uživa.

Ove pjesme njihov su život. Samim time, imaju smisla biti i dio vašega. Kao što bi rekao dobri stari Thomas Paine, umjerenost u temperamentu je za svaku pohvalu, ali umjerenost u principima je porok. Iza TBT je šest godina rada i pet albuma dokaza koji to potvrđuju, nigdje tako dobro kao na ovih malih (a tako velikih) 40 minuta.

www.trampledbyturtles.com
www.myspace.com/trampledbyturtles