Toumani Diabaté jedan je od najpoznatijih world music glazbenika. Vjerojatno najbolji, ili barem najcjenjeniji korist (valjda se tom riječju može nazvati onoga koji svira koru), još od kraja osamdesetih oduševljava svojim umijećem, a dugačak je popis suradnji koje je ostvarivao s godinama, a koje su mu donosile priznanja i nagrade. "New Ancient Strings" s Ballaké Sissokom iz 1999. mu je prvi put donio pozornost cijelog svijeta, "Kulanjan" s Taj Mahal iz iste godine Barack Obama preporučuje kao jedan od albuma kojeg bi svi morali imati u svojoj fonoteci, a "In The Heart Of The Moon" (2005.) s Ali Farka Touréom mu je, osim Grammyja, donio i svjetsku slavu.

Nakon svih suradnji s različitim glazbenicima, Toumani je izgleda odlučio da je došao red i na jedan obiteljski album. Doduše, s ocem Sidikijem, kojeg su zvali 'kraljem kore' već je radio na početku karijere, a snimao je i s bratom Mamadou Sidikijem. No, to ipak nisu bili cjeloviti albumi kao što je slučaj s ovim, snimljenim sa svojim 24-godišnjim sinom. Iako Sidiki Jr. svoju glazbenu karijeru usmjeruje prema nekakvom hip-hopu, ipak se odvažio na snimanje ovog albuma sa svojim ocem želeći tako pokazati da je osim imena, od djeda naslijedio i umijeće sviranja kore. Doduše, takvo što je bilo i za očekivati jer priča kaže kako je Toumani 71. generacija korista obitelji Diabaté pa je bilo malo teško za očekivati da njegov sin prekine taj niz.

Snimljen bez ikakvih gostiju, samo s dvije kore, ovaj album teško koga može ostaviti ravnodušnim. Iako takav pristup snimanju, bez pratećih instrumenata, može donijeti par zamki, prije svega prazninu u zvuku i pretjeranu virtuoznost, to se ni u najmanjoj mjeri nije dogodilo. Što se zaokruženosti zvuka tiče, preslušavanjem ovog albuma teško je uopće i povjerovati da su na njemu samo dva instrumenta. Sve je tu – i ritam i melodija i ukrasi i sve što vam treba. Osobno sam na prvih par slušanja bio uvjeren da Toumani i Sidiki imaju neke studijske pomoćnike jer na trenutke nestvarno zvuči da su samo dva instrumenta u stanju stvoriti ovakav zvuk. No, kada te instrumente sviraju ovakva dva virtuoza, onda je očigledno sve moguće.

Virtuoznost. Jako sam osjetljiv na one glazbenike koji svoje znanje pokazuju kroz nepregledne solaže bazirane na tehničkom dokazivanju svojeg umijeća. U pravilu nemam strpljenja za njih i ježim se uopće i pokušaja slušanja njihovih uradaka jer se u velikom broju slučajeva sve to na kraju svede na tehniciranje koje isključuje strukturu pjesama, a morate priznati da glazba bez pjesama i nije neka glazba. E pa, na ovom albumu nema ništa od pretjerivanja. Iako je album de facto složen od mnoštva solaža, u niti jednom trenutku njih dvojica ne padaju u zamku stavljanja tehnike u prvi plan nauštrb glazbe. Nema ovdje onih dijelova kada bi se prosječni slušatelj uhvatio za glavu i promislio 'koji kurac oni rade, ne mogu ja ovo slušati', odnosno 'svaka ti čast, care, znaš sve s tom korom, ali gdje su pjesme'. Ne, Toumani i Sidiki svoje su nevjerojatno umijeće muziciranja iskoristili da bi ispričali priče i vodili slušatelje kroz njih te na taj način očuvali još jednu obiteljsku tradiciju, onu griot pripovjedača.

"Toumani & Sidiki" teče od početka do kraja. Uvodna "Hamadoun Toure" odmah pokazuje kako će se stvar razvijati, "Rachid Ouiguini" je četiriipolminutno remek-djelo, "Lampedusa" pokazuje kako to sve zvuči u laganoj verziji, a "A.C.I. 2000 Diaby" je prepuna odličnih solaža sjajno povezanih u jednu cjelinu. Iako su te četiri pjesme mene osvojile malo više od drugih, posve je očekivano da kod nekih drugih slušatelja to budu neke druge pjesme jer je ovaj album praktično bezgrešan. Otac i sin Diabaté su pri njegovom stvaranju kao osnovu koristili tradicijske malijske kora pjesme (kod "Rachid Ouiguini" to je, recimo, "Miniyamba") koje su razgrađivali, raslojavali i dorađivali te na kraju dobili konačan proizvod koji konkurira za titulu albuma godine i to ne samo u world music žanru.

Iznimno meditativan i opuštajući, ovaj album se može slušati u bilo kojoj situaciji, a idealan je svima koji traže bilo kakvo opuštanje od svakodnevnih briga i obaveza. Iako ne postoji situacija u kojoj "Toumani & Sidiki" ne možete pustiti, ipak toplo preporučujem slušanje na slušalicama jer je obitelj Diabaté pribjegla onom starom triku da svakog od njih čujete na svojem kanalu. Predivno je, recimo, šetati nekom prirodom ili biti na kupanju dok njih dvojica imaju dijalog u vašoj glavi. Sve ostalo u tom trenutku pada u drugi plan, a svijet tada postaje uistinu lijepo mjesto.