Peter Gabriel je sa svojim Real World Recordsom tijekom sada već 25 godina učinio puno za promociju tradicijske glazbe iz cijelog svijeta te njenih derivata. U katalogu ove izdavačke kuće krije se mnoštvo dragulja, a jedan od njih svakako je i album "La Candela Viva", koji je 1993. objavila Totó la Momposina.

Legendarna kolumbijska pjevačica već je i prije tog albuma redovno nastupala na europskim pozornicama, ali upravo je "La Candela Viva" bio presudan trenutak u njenoj karijeri. Zajedno sa svojim pratećim bendom, koji je često bio sastavljen uglavnom od članova njene obitelji pa je tako bilo i na snimanju ovog albuma, Totó je široj javnosti predstavila tradicijske kolumbijske cumbia, puya, sexteto i druge ritmove. Cijeli njen rad kulminirao je upravo albumom "La Candela Viva", koji se smatra jednim od najvažnijih ostvarenja kolumbijske glazbe.

Prije nekoliko godina producent John Hollis je, pomalo slučajno, krenuo s preslušavanjem materijala koji je snimljen na sessionima "La Candela Viva". Kako dosta toga nije bilo sortirano, otkrio je mnoštvo sjajnih takeova koji nisu iskorišteni na albumu te se u njemu počela rađati ideja o remasteriranju tog albuma. Totó se brzo složila s njim, Peter Gabriel je sve oduševljeno amenovao i sve je bilo spremno da digitalizirana "La Candela Viva" ugleda svjetlo dana.

No, Hollis je odlučio otići korak dalje. Uz 'čiščenje' svih zvukova, želio je dodatno obogatiti zvuk. Ubrzo su unuke Totó la Momposine otpjevale nove prateće vokale, u neke pjesme je dodan i bas koji prvotno nije bio snimljen, a u pjesmama su posebno naglašene udaraljke, često uzimane iz ranije izbačenih takeova. Sve to materijalu je dalo cijelu novu dimenziju pa je ubrzo promijenjen i naziv albuma. Sama Totó ga je željela nazvati "Tambolero", u spomen na udaraljkaša Batatu Salgada koji je na ovom albumu naprosto briljirao, a to se možda najbolje čuje u dodanoj pjesmi nazvanoj upravo "Tambolero".

Sav taj posao dao je rezultata. Iako se nominalno radi o reizdanju, "Tambolero" donosi veliku svježinu i s pravom pretendira na titulu najboljeg world music ostvarenja ove godine.

Naravno da je čudesni glas Totó la Mamposine, koja ove godine slavi 68. rođendan, ali i 60 godina aktivnog pjevanja, glavni sastojak ovog materijala, bez kojeg ničeg drugog ne bi bilo. No, nije samo u njemu čarolija. Ona se prvenstveno krije u sjajno odabranim pjesmama koje će na licu slučajnog slušatelja izazvati veliku zbunjenost kada čuje da se radi o južnoameričkom albumu.

Nema ovdje ništa od onog, pomalo klasičnog, zvuka tog kontinenta. Prije svega nema gitara, odnosno ima ih u jako maloj mjeri i to u pjesmama koje su nešto slabije od ostatka materijala. Ostatak glazbene podloge sazidan je isključivo od glasa, udaraljki te gaite, kolumbijskog drvenog puhačkog instrumenta koji zvukom i karakterom podsjeća na flautu. Sve je prilično rustikalno, pojednostavljeno do najveće moguće mjere. I tu je ta čarolija.

Potpuno je jednostavno zamisliti se u nekom malom kolumbijskom mjestu na moru dok ribari izvlače mreže, a Totó pjeva "El Pescador". Tamošnji festivali su vam doslovno pre očima u trenucima dok sviraju "Dos de Febrero" ili "La Candela Viva". Totó svojim glasom bez problema zvuk prebacuje u slike, a sve je i snimljeno tako da ostavlja dojam da se radi o materijalu snimljenom na kolumbijskim ulicama. Mantričnost ritmova sjajno se veže s vokalom i drugim instrumentima, a Totó koristi stari i dobri afro-karipski trik s ponavljanjem dijela teksta od strane pratećih vokala što dodatno pridonosi ritmu albuma.

Sigurno postoje glazbeni čistunci koji bi posao Johna Hollinsa obezvrijedili i rekli kako se originalni materijal nije trebao dirati. No, na "Tamboleru" je sve napravljeno s pravom mjerom, od pjesama je izvučen maksimum, a čak je i novi raspored pjesama (niti jedna pjesma nije zadržala svoj redni broj) nekako logičniji od onog na "La Candela Viva". Koliko god 22 godine star original i dalje bio zanimljiv za slušanje, teško se vratiti na nj kada jednom poslušate "Tambolero". Jednostavno, sada je nekako sve došlo na svoje mjesto. Tko kaže da tehnologija ne može pomoći tradiciji?