Previše sam hiperventilirao i pretjerivao od kada je pot liste, ali malo kada me nešto razvalilo kao Torres aka MacKenzie Scott, mlada kantautorica iz Nashvillea koja me prije koji tjedan dobila nakon prve minute pjesme "Honey". Nedavno se nešto slično desilo s Channy Leaneagh i njezinim bendom Poliça ili s Jenn Ghetto i njezinim trećim albumom "I'm Not as Good at it as You" koji je u iznenađujuće kratkom roku oduševio i ostale potlistaše. O takvim mi je albumima uvijek bilo teže pisati jer sam već u startu znao da ću ih preslušavati opsesivno te tako s vremenom odgonetnuti sve ono nedorečeno i čarobno, strahujući da više nisam kompetentan objašnjavati navalu emocija koje nikako ne mogu imati veze samo sa srcedrapajućim stihovima. Uostalom, zvuk i melodija nas u većini slučajeva prvi bacaju na koljena, a neke će me odsvirane dionice i njihove atmosfere opsjedati cijeli život. Koliko god ih danas mogu demistificirati i hladno odvojiti od vlastitih benignih kasno adolescentskih potraga i zabluda, njihovi će prizvuci uvijek biti okidači za cijeli niz reminiscencija koje će iznova imati malo veze s zdravorazumskom inventurom gorko-slatkih sjećanja.

Priča se da je MacKenzie Scott do nedavno pjesme pisala uz akustičnu te da je tek nakon što joj je obitelj poklonila električnu gitaru napokon pronašla odgovarajući zvuk. Sada njezino pjevanje u duetu s novim instrumentom zvuči kao improvizirano ganjanje katarze slično onome Jeffa Buckleya iz kafića Sin-é (da, to je taj okidač! i ova me usporedba uvijek prati i uvijek je pretjerana, ali, vjerujte mi, ponekad ju vrijedi povući i nasilu). Tako se već spomenuta "Honey" i "Jealousy and I" nakon svojih mirnih Mazzy Starovskih uvoda polagano slijevaju u sirovu bujicu u kojoj se kovitlaju čežnja, bijes, sram i susprezanje suza.  

Iako je sasvim jasno da je album uglavnom snimljen uživo, pogotovo nakon što na nekim pjesmama čujete škripanje parketa i uzdisanje, MacKenzie Scott je svjesna da je takav pristup izvukao ono najbolje iz pjesama: "I wanted this record to be the most honest version of itself that it could be and ultimately that meant that it needed to remain unpolished and fairly raw. I left in a few imperfect vocal takes because I thought it sounded more human that way."

Iz uvodne "Mother Earth, Father God" se ne može naslutiti što slijedi, ali zanimljivo je da ta pjesma u kombinaciji s kasnijom "Come To Terms" pomalo podsjeća na najraniju Ninu Nastasiju s albuma "Dogs" i "The Blackened Air". Duboki beat s "Chains" provocira bizarniu usporedbu s Bat for Lashes, ali niti ta neočekivana međuigra na samoj polovici albuma ne remeti ugođaj koji se nastavlja u tonu prvog dijela albuma sve do posljednje eterične "Waterfall". Ona tvrdi da je opsjednuta s Annie Clark, ali s njezinim izričajem nema gotovo nikakve veze, već je od friškijih kantautorica bliža nedavno proslavljenoj Sharon Van Etten s kojom dijeli slične teme.

Obzirom na predstavljeno na prvijencu Torres bi samo kratko vrijeme trebala nositi self-released status i vrlo vjerojatno brzo zakoračiti u svijet već spomenutih heroina.

torrestorrestorres.com