Phosphorescent To Willie Dead Ocean 2009.
Ne čudi da su razne posvete Willie Nelsonu na ovaj ili onaj način do danas odradili mnogi, od Ryana Adamsa, preko Johnnya Casha do Cake-a. E pa za najnovije odavanje počasti živućoj legendi odlučio se i momak imenom Matthew Houck, poznatiji pod umjetničkim imenom Phosphorescent.
Willie Nelson je valjda jedini penzić na svijetu koji radi više od Neila Younga. Znam, znam nije lako živjeti u autobusu i pušiti više trave od prosječnog splitskog kvarta, ali odakle mu ovakva Jack Lalanneovska energija? Tako Willie godišnje izbaci bar dva albuma i nekih 16, 17 kompilacija za koje valjda nije briga nikoga osim računovođe mu, ako je bio dovoljno čist na par sati da se sjeti jednoga angažirati nakon što mu je IRS početkom 90-ih uzeo nekih 20 milja sa računa jer je eto godinama zaboravio plaćati porez.
Uglavnom, nije Willie ostao na ulici, ali glazbeno postao je potpuno irelevantan. Nelson je ikona poput Guevare ili Tita, netko koga nosimo na majici ili čarapama ne zbog njihovih djela (ovaj, bar se nadam da ih ne nosimo zbog toga) već zbog toga što trebamo idealizirane i pojednostavljene slike ljudi da bi lakše prihvatili svijet oko sebe.
Dakle, to što je lako voljeti Nelsona zbog trave, alkohola, Teksasa i sličnih ludorija nešto je u ovom slučaju nebitno. Ono što nam je sada važno je skrenuti pažnju na njegovo stvaralački najplodnije razdoblje, a to su gotovo cijele 70-e. Albumi kao što su "Shotgun Willie" ili "Red Headed" Stranger nisu samo klasici countrya, točnije njegove alternativne strane koje je Nelson bio jedan od predvodnika, već i rock glazbe uopće. Stoga ne čudi da su razne posvete Nelsonu na ovaj ili onaj način do danas odradili mnogi, od Ryana Adamsa, preko Johnnya Casha do Cake-a. E pa za najnovije odavanje počasti živućoj legendi odlučio se i momak imenom Matthew Houck, poznatiji pod umjetničkim imenom Phosphorescent.
Houck dolazi sa američkog Juga, i spada u skupinu lo-fi trubadura sa gitarama, točno negdje između jaukanja Willa Oldhama i mirnoće Samuela Beama. Njegov pristup folku ima i nešto od ovih modernijih indie izvođača, korištenje orkestracija i gotovo post-rock struktura pjesama tako su doveli do kreiranja jednog originalnog zvuka (koliko jedan lo-fi trubadur može biti originalan) i stvaranja albuma "Aw Come Aw Wry", graničnog klasika žanra kojega toplo preporučam svima koji vole "I See a Darkness" i "The Creek Drank the Cradle".
Nažalost, Houck je iskazao i sklonost istraživanju analnih prostranstava na svom sljedećem albumu, napornom i uglavnom dosadnom "Pride", gdje je vlastiti talent za pravu, sjetnu harmoniju ugušio igranjem sa elektronikom. Stoga je odluka da se stvari ovaj put maksimalno pojednostave vrijedna svake pohvale.
Odabravši 11 pjesama bez nekog posebnog reda (neka čak i nisu Willieve, ali su doduše bile dio obaveznog repertoara), Houck ovu posvetu Nelsonu ne zamišlja tek kao klasični tribute album, već i priliku da se vrati na pravi put, ili bar na put koji nekamo vodi. Stvari su svedne na golu izvedbu glasa i gitare sa nešto ritam sekcije u pozadini, negdje malo više a negdje malo manje, negdje sporije a negdje brže ali uvijek jednostavno.
Formula je pogođena - omjer tipičnog folk kenjkanja mladih indie lo-fi trubadura ovdje je razbijen čvrstim, muškim country pripovjedanjem starih otpadnika, što cijeloj ploči daje smisao. Ovo je i tribute Nelsonu, ali i Houckov novi album. Ništa posebno, ali ugodno, simpatično i prije svega dobro za sve uključene. Willie će dobit nešto dolara i još malo promocije, Houk se opet dobro osjeća u svojoj koži i kupio si je nešto vremena da razmisli gdje i kako dalje, dok mi koji slušamo možemo provesti ugodno popodne uz knjigu sa ovom pločom u pozadini.
A koliko nije lako uspješno izgurati ovakve projekte može pokazati i primjer jednog drugog nedavno objavljenog tribute albuma. Izvjesni Jeffrey Foucault, trubadur sa Istočne obale, dakle trubadur ispeglanog stila i površinskog, starbucks pristupa folku (kakvoga sigurno nećete naći u nekoga sa Juga ili sa Srednjeg Zapada tko svoje priče ili shvaća smrtno ozbiljno ili ih takvima bar prikazuje), prihvatio se zadatka da obradi pjesme country-folk legende Johna Prinea (čiji je prvi album obavezna lektira za svakoga koga zanima autorska glazba ovakvog stila). Zakopavši Prineov duh iza naslaga svoga ega, Jeffrey je doslovno snimio tek još jednu klasičnu Foucault ploču, samo sa tuđim pjesmama. Tu grešku je Houck izbjegao, i zato još jednom – kudos to you Phospoherescent.