Teško je nadmašiti izuzetan prvi album. Kao, čitav život ti je inspiracija za prvi album, a onda moraš izdati novi za dvije, tri godine; svjetina je željna novih pjesama. Da, jamačno si trunčicu pametniji nego kad si imao dvadeset i dvije, znaš ponešto o stvaranju albuma, plasiranju istog na tržište, ali sigurno u jednom trenutku pomisliš da recikliraš samog sebe, te kako nikad nećeš doseći kreativni vrhunac prvog albuma. Sve su to samo pretpostavke, naravno. Mladi nihilisti iz New Jerseya, Titus Andronicus, koji su si dali ime po jednom od krvavijih uradaka Williama Shakespeara, takvih problema nemaju. "The Airing of Grievances" bio je jedan od dojmljivijih prvijenaca u proteklih desetak godina. Raštimane, glasne gitare i gromoglasni bubnjevi posmrtnog marša upotpunjeni su izvrsnim tekstovima o golom ništavilu i besmislu, a kad se kao Patrick Stickles svijetu najaviš slanjem sebe i spomenutog svijeta u pičku materinu, očekivanja su velika. Stickles i družba su napravili pametan potez kad su radili drugi album "The Monitor", išli su u smjeru koji je malo tko očekivao. Zato je pravi udarac u želudac došao tek sada, s trećim uratkom zvanim "Local Business".

Još je davnih dana čuveni Dude prozborio pametno o nihilizmu i zaključio kako je sigurno naporno ne mariti nizašto, ali autor svih tekstova Titusa Andronicusa, Stickles, ne mari nizašto na jedan autentično duhovit način da mu se, zapravo, nema što zamjeriti. Prestao je preispitivati sebe i svijet koji ga okružuje, jer je došao do zaključka da smisla nema. Preispitivati sebe i uopće. On i uvijek promjenjiva skupina mladih ljudi uživaju u životu koliko mogu. Koliko su uživali u proteklih nekoliko godina najbolje pokazuje njihov novi album. Čitale su se knjige, gledali su se filmovi, slušali se Westerberg, Mangum i Malkmus, lutalo se cestama Amerike i svijeta, jebalo se, jelo i sasvim dobro pilo, pa danas imamo to što imamo: portret nihilista u mladosti. (Est)etika je ista na novom albumu, ali su tekstovi kudikamo drugačiji nego na prvijencu, jer dok se tamo Stickles još bori protiv Njih, iako Oni pobjeđuju, skladba s novog albuma "In A Small Body" govori o neminovnosti konačne spoznaje ["Try to swallow while you're still young/That your dick's too short to fuck the world!"], što ne znači da Stickles cjelokupnu priču neće sumirati sa opomenom onima koji su mu na putu ["We'll ride to the city and grab on that sin with both hands..."].

Količina kurcobolje dječaka iz Titusa Andronicusa najbolje se očituje u posvemašnoj nebrizi za bilo kakvom instrumentalno-vokalnom organizacijom. Tu svatko upada kad hoće, a u slučaju bubnjara – tu svatko i ispada kad hoće. Kaos je misao vodilja. Od sukoba sadržaja i konteksta u izvrsnoj "Still Life with Hot Deuce and Silver Platter" ["But of the classic contest/Content versus Context/They have a fight – context wins/Con men contact Content's next of kin...], duhovite minutmenske jednominutne drmačine "Food Fight" koja najavljuje grandiozno glasnu i nasilnu skladbu "My Eating Disorder" u kojoj Stickles još jednom kazuje da kažiprst optužbe češće trebamo okrenuti prema sebi negoli prema najbližima ["It would be so easy to say it was my parents that destroyed my brain"], pa sve do završnog remek-djela "Tried To Quit Smoking", desetominutne pomirbe sa samim sobom kojoj svi težimo ["What I did, I did/Who I am, I am/Then a stupid kid, now a stupid man...]. Uglavnom, osim što se može uživati u istinskoj buci i kreveljenju Sticklesa, što lajne kvotam k'o da je u pitanju Raymond Chandler, "Local Business" je poprilično točan opis cijele jedne generacije zaokupljene sličnim ili, bolje/gore, istim problemima za koje ne bi trebali mariti. Jebi nas.

titusandronicus.net