Jutrom vježbam. Kako se već neko vrijeme budim umoran, uvjeren sam da je vježba dobra za: a) razbuđivanje, i b) razložan ranojutarnji osjećaj umora. Vježba je također dobra za razmišljanje. Uz vožnju auta i tuširanje, vježbanje mi otvara prostor za organiziranje misli. Jutros sam tako razmišljao kako sam glazbu intenzivno počeo slušati s 12, i kako je i dalje fascinantno lako datirati glazbu koji sam slušao tinejdžerskih godina. Bilo je manje bendova koji su me interesirali, ili važnije, bilo je manje pristupa glazbi, što je rezultiralo užim, duljim i boljim fokusom onoga što sam imao i što me zanimalo.

Srećom, vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi. I dalje volim Alice Coopera, Soundgarden, Anthrax, Lemonheadse, Dead Kennedyse i Pepperse samo što si nikad nisam mogao niti želio priuštiti biti 34. godišnji 'metalac' ili 'punker'. Ne želim biti 34. godišnji išta. Jebe me se za pop kulturu, pogotovo onu u kojoj ne možeš disati od etiketa, kužera i upućenih iluminatija. Poticajno je kada sličan sentiment prepoznate u nekome drugom, čak i kada je taj 'drugi' nešto fikcionalno poput rock benda, odnosno bendova koji ne mare za to što su bili jučer.

Title Fight je (bio) melodični hard core bend prijatelja koji su počeli svirati 2003., kada su imali 12 godina. 12  godina kasnije originalna trojka koju čine Jamie Rhoden i braća Ned i Ben Russin još uvijek su članovi benda. Danas sviraju kao kvartet s gitaristom Shaneom Moranom koji se pridružio 2005. Karijera im se sastoji od popriličnog broja singlova i EP-a, te, od prije desetak dana, 3 dugosvirajuća albuma. Novi, treći album "Hyperview" povod je žanrovskim dušobrižnicima za lučenje žuči. Razlog? Skretanje s jednosmjernog puta k vječnoj hard core slavi. "Hyperview" je uzeo bijes 12-godišnjeg zaljubljenika u hard core, emo senzibilitet tinejdžera koji je otkrio draži melodije i prokrijumčario ih u domenu plaža, gitara s puno jeke, bestjelesnih vokala i zvjezdanog neba. U biti, novi album je stari Title Fight s drugim pristupom melodioznosti. Spoj starog Best Coasta i još starijih Chameleonsa.

Bend je i o prošlom albumu "Floral Green" govorio kao o želji za nečim novim. U razgovorima s članovima provlači se konstantna težnje za pomacima i odmacima. Jedna od poznatijih pjesama s drugog albuma, "Secret Society", započinje s 'I made a promise I can not keep'. Lako je povezati taj sentiment s novim materijalom. Title Fight nije silom ili prkosom došao do "Hyperviewa". Njihov progres od početaka do danas doima se prirodnim bez ishitrenih trzaja koji često znaju bosti uši kada se nešto stvara umom, s manje osjećaja. Novi album je zvukom odmaknuo od ranijih smanjujući intenzitet, dinamiku i viskoznost izvedbe. On diše i dopušta pojedinim instrumentima da daju individualni doprinos, naglašavajući potencijal svakog člana i instrumenta. Vokali su promijenjeni iz rike u lirski razvučene samoglasnike. Ugriz je pretvoren u nešto senzualniji liz. Reći da je album intimniji je bespredmetno. Svi albumi, ako ih radite za sebe, su jednako intimni. Samo se datacija osjećaja mijenja. Kako je jednom odlično rekao Ian MacKaye: 'Nakon Minor Threata bio sam u Embrace. Prozvali su nas emo. Kao da hard core nije emocionalan.'. To vrijedi i ovdje.

Iznimni trenuci svake karijere su oni kada zateknete fana-veterana. Serge Gainsbourg – "Aux Armes et cætera", The Clash – "White Man In Hammersmith Palais", Fink – "Biscuits For Breakfast". Mislim da je Title Fight s "Hyperviewom" zatekao starije fanove dajući im nešto novo u kombinaciji s nečim starijim. Da ga je snimio bilo koji drugi bend, bez HC pedigrea, govorilo bi se samo o iznimnom albumu iz 2015., bez zamornih usporedbi s prošlim vremenima. Title Fightova borba je pravedna i opravdana albumom koji slavi nove početke i nosi srce na rukavu. "Hyperview" možete čuti kao odlično rock izdanje ili samo kao nešto što nije hard core. Pa kako vam draže.