S druge strane, prilično je teško pisati recenziju za recenzijom takvih izvođača. Trebalo bi biti kritičan iako mjesta za kritiku baš i nema, trebalo bi izmisliti neki novi pristup tekstu, trebalo bi izbjeći zamku ponavljanja nekih fraza napisanih o prošlim izdanjima što je posebno teško ako se radi o izvođaču koji ljubomorno ne mijenja, barem ne značajno, svoj stil… Ili možda ne bi. Možda bi samo trebalo napisati nešto u stilu 'evo, Tinariwen (o njima se u ovom tekstu radi, ali možete slobodno promijeniti ime izvođača po želji) su snimili još jedan odličan album – obavezno ga poslušajte'. Zar je, uostalom, bilo što drugo i bitno osim te neke preporuke.

Uglavnom, kao što ste valjda mogli zaključiti iz ova dva besmislena pasusa, tuareški muzički kraljevi su se nakon dvije i pol godine diskografske pauze vratili novim, sada već šestim studijskim albumom nazvanim "Emmaar". Nakon što su već s debijem, "The Radio Tisdas Sessions" iz 2001. godine, skrenuli pažnju na sebe, Tinariwen su u ovih 13 godina samo potvrđivali svoj status i legitimno zasjeli na sam vrh world music scene, a ujedno su i jedan od izvođača o čijem se radu nezaobilazno može čitati i u svim major medijima. Tinariwen su svijetu predstavili pustinjski blues koji su kasnije razrađivali i drugi tuareški glazbenici (Tamikrest, Bombino, Etran Finatawa…), a globalno priznavanje njihovog rada dovelo ih je do mnoštva suradnji od kojih je vjerojatno najviše pažnje izazvala ona s članovima grupe TV On The Radio na sada već predzadnjem albumu "Tassili" i legendarnoj pjesmi "Tenere Taqhim Tossam".

I "Emmaar" u sebi krije nekoliko zanimljivih gostovanja, no ovaj put ona nisu toliko istaknuta koliko je to bio slučaj s prethodnim albumom. Uvodna pjesma "Toumast Tincha" počinje s par stihova koje recitira Saul Williams, tijekom albuma se svojim gitarama javljaju Josh Klinghoffer (RHCP) i Matt Sweeney (Chavez), a tu je i fiddle glazbenik Fats Caplin. No, nitko od njih u niti jednom trenutku nije preuzeo glavnu ulogu od Ibrahima Ag Alhabiba i ostalih članova Tinariwen, oni su tu samo da daju ukras ovom albumu.

Sam rad na ovom albumu bio je potpuno drugačiji od onoga što su Tinariwen do sada radili. Već je "Tassili" sniman u improviziranom studiju/šatoru koji je premještan po pustinji Djanet jer se u Tessalitu, rodnom gradu većine članova Tinariwena, takvo što nije moglo napraviti zbog ratnih sukoba. Ovaj put uvjeti su se dodatno pogoršali. Naime, Ansar Dine, islamistička skupina koja drži dio teritorija u malijskom dijelu tuareškog područja, zabranila je 'šejtansku glazbu', a jedan od članova grupe, Abdallah Ag Lamida, je na kratko bio i uhapšen jer je od uništenja pokušao spasiti svoje gitare. Ag Lamida je brzo pušten na slobodu, ali Tinariwen su zaključili kako je u takvim uvjetima nemoguće bilo što snimiti i odlučili kako će "Emmaar" nastati u SAD-u. No, ni ovaj put se nije radilo o klasičnim američkim studijima. Tinariwen su ovaj album odlučili snimiti u kalifornijskom nacionalnom parku Joshua Tree gdje su još jednom napravili improvizirani studio u jednoj kućici u kojoj su svi koji su na albumu sudjelovali tjednima zajedno boravili.

Snimanje u takvim uvjetima nije ostavilo nikakvog traga na zvuku benda. Sve je i dalje bazirano na sjajnim, nenametljivim a opet virtuoznim gitarskim dionicama i jednostavnim tuareškim ritmovima često 'odsviranih' samo pljeskom. Doduše, "Emmaar" puno češće u prvi plan gura i bas dionice. Ni one ne iskaču iz tinariwenskog načina sviranja – jednostavnog, ali upečatljivog, a obilježile su pjesme "Imidiwan Ahi Sigdim" i "Koud Edhaz Emin" te posebno "Chaghaybou", jednu od najboljih mi pjesama na albumu. "Chaghaybou" osvaja upravo zbog bas linije koja ni po čemu nije posebna. Tek je gurnuta korak-dva ispred gitara, glasa i udaraljki/pljeskanja te kreira neku teško opisivu energiju koja slušatelje ne može ostaviti ravnodušnim.

Osim tog, ipak povremenog, iskakanja basa u prvi plan, ništa se drastično nije promijenilo na ovom albumu u odnosu na prethodnike. OK, "Tassili" je bio više-manje potpuno akustičan pa se jasno čuje razlika u odnosu na taj album jer Ag Alhabib i ostali gitaristi su ovdje ipak ukopčani u struju, ali atmosfera je ista. Možda bi nekome moglo nedostajati malo življih pjesama ili onih divnih (ženskih) usklika s palucanjem jezika tako svojstvenih tuareškoj glazbi. No, Tinariwen su se na "Emmaar" na neki način odlučili potpuno ogoliti. Nikada i nisu patili od pretjerane produkcije, ali ovaj je album uglavnom zasnovan na osnovnim strukturama – gitari, glasu, udaraljkama i, eto, povremeno nešto naglašenijem basu.

Sjeta i ponos izbijaju iz svakog Tinariwen tona, predivno je opet osjetiti svu ljepotu koju tuareška glazba nosi u sebi te još jednom poželjeti probati shvatiti bit tog nomadskog načina života koji je vječna inspiracija ne samo Tinariwen, nego i većini ostalih tuareških glazbenika.

Teško je napisati je li ovaj album bolji ili lošiji od svojih prethodnika. Tinariwen su jednostavno na svoj način snimili još jedan album, zabilježili još jednu sliku iz svojih života. To nikako nije i ne može biti loše, ali će teško netko, tko je već slušao njihovu glazbu, pasti na guzicu slušajući "Emmaar". S druge strane, gorespomenute "Choghaybou" i "Imidiwan Ahi Sigdim" te "Sendad Eghlalan" i "Aghregh Medin" mogu stajati uz bok svim onim najboljim pjesmama s prethodnih albuma ovih Tuarega koji su, sada to već potpuno slobodno mogu reći, jedan od najvažnijih bendova na svjetskoj sceni posljednjih deset godina.