Možda će naš slučajni posjetitelj/čitatelj misliti da nije ni vrijeme ni mjesto za ovo. Od četvrtog zagrebačkog koncerta Napalm Deatha prošlo je već više od mjesec dana, a pot lista bi možda lakše prožvakala neki mlađi bend koji se bavi brutalnim vokalnim grgljanjem i grind blastanjem. Što bi se klinci danas zamarali s ovim debeljuškastim starcima, s bendom koji je još prije više od dvadeset godina definirao grind metal i do danas ostao bez ijednog originalnog člana iz tog razdoblja? Odgovori su jednostavni. Pot-Lista je svejed, a Napalm Death nisu samo bend, već besmrtna beštija čiji se etos nije promijenio unatoč članskim rošadama i prevrtljivoj evoluciji metala kao žanra.

Temperament je ostao isti. Više punk nego metal. Godinama stabilna postava Greenway/Embury/Harris/Herrera se nakon vrlo dobrih albuma "The Code Is Red...Long Live the Code" (2005.) i "Smear Campaign" (2006.) vratila s najboljim Napalm izdanjem još od "Enemy of the Music Business" (2000.) i ozbiljno zaprijetila novim, ali i starim, već odustalim, fanovima. "Time Waits For No Slave" je ozbiljna prijetnja svakoj vašoj negativno nabijenoj čestici, jednosatni uragan koji će u sat vremena usisati u sebe sve što mu se nađe na putu. Je li potrebno tražiti dodatna opravdanja za ovu recenziju? Pazite samo koja nam se luda usporedba sprema u sljedećem odjeljku.

Nakon što je naš Emir uspio skoro u svaku svoju recenziju uvalit usporedbu s My Bloody Valentine, Barney Greenway, vokal Napalma, postavlja nedostižne standarde i za našeg kolegu. On je skoru u svakom intervju prije i nakon izlaska novog albuma za inspiraciju inkriminirao upravo My Bloody Valentine te još The Swans, Sonic Youth i The Fall. Hrabro, ali ne i nemoguće. Kao što je nemoguće za Napalme reći da su samo metalci. "Time Waits For No Slave" je razorni grind, brutalni death, tandara mandara thrash… ali i sve ono nečujno i nemoguće što se skriva iza ekstremnog soničnog zida. Nemojmo zanemariti ni uvijek prisutne sociopolitičke komentare skrivene iza Barneyjevog brutalnog grgljanja.

Album otvara hardcore centrifuga "Strong-Arm" s klasičnom anti-violence/pro-peace porukom, "Diktat" kombinira grind i thrash propitkujući stereotipni pogled društva na bračnu zajednicu, darvinistička "On The Brink Of Extinction" usporava, ali ostaje dovoljno teška i masna, "Work to Rule" se čak rasplamsava u black metal oranje, u "Time Waits for no Slave" Barney koristi celan vokal i upravo za nju navodi prije spomenute bendove kao inspiraciju… 14 stvari plus dva bonusa ukoliko nabavite digipack izdanje.

Kada bi kolega LaMario McGee vidio kakve grimase radim dok slušam Napalme u svom dnevnom boravku vjerojatno bi rekao: "Kume, treba ti psihić. Ajmo mi na pivo". Ali kako je nemoguće potisnuti sjećanje na vrijeme provedeno u pulskom kvartu u kojem su Desinence Mortification i njima slični okupirali svaku slobodnu garažu, moram se povremeno metalno rekreirati. Svašta se može probavit. Ovisi o danu, želji, ideji, energiji, vremenu… Isto mi je na kraju dođe ako Andrew Bird pjeva "Think life is too long, to be a whale in a cubicle / Nails under your cuticle / You're gonna grow old, you're gonna to grow cold…" ili Napalmi u "Work to Rule" grgljaju "You don't need space to focus / There is no cause to dream…" Uostalom pravi je gušt prisjetiti se prvog Napalm albuma "Scum" i onda lagano krenut različitim putovima bivših članova koji su do danas započeli i zaokružili gomilu projekata i bendova te na taj način dodatno pridonijeli šarenoj metal evoluciji. Jesu, Cathedral, Godflesh, Scorn, Carcass...

Uh, nemate pojma vi nematalci koliko utješno zvuči zaključak profesora Juraja Šiftara na kraju jedne njegove siječanjske kolumne na Vipu: Ne možete ne voljeti metal. To je to. Resistance is futile. Zdrav sam. Sada kada ste izdržali do samog kraja možete slobodno kopipejstati My Bloody Valentine u tražilicu na Pot-Lista stranici i diviti se tim eklektičnim rezultatima.

www.myspace.com/napalmdeath