Recenzije

Tim Hecker Ravedeath, 1972 Kranky 2011.

utorak, 12. srpnja 2011

Svako opetovano slušanje, ovisno o kontekstu i vašem trenutnom psihofizičkom stanju, daje nove rezultate, tj. ispunjava i nadopunjava neotkrivene ili zanemarene unutarnje prostore u kojima se konstantno navlače prosvjetljenje i neuroza

Od kojeg god albuma krenuli, budite sigurni da nećete pogriješiti! Zato nije problem ako vam se kao meni desi da kročite u suprotnom smjeru. Posljednji "Ravedeath, 1972" samo je još jedan dokaz da kanadski manipulator (umjetnik) zvuka Tim Hecker već desetak godina uspješno radi na formiranju svoje vizije ambijentalne glazbe. Iako će se znalcima pričinjati da Hecker svoju soničnu podlogu kroji koristeći već provjerenu šprancu, vjerujem da će isti potvrditi da svaka njegova nova avantura priređuje i novo iskustvo.

Nailaziti ćete uvijek na sličan slijed smjernica: drone, glitch, bijela buka, shoegaze… ili kako su rekli za album "Mirages" …an ambient-death-metal classic in waiting. No, najvažnije je uzeti u obzir minimalizam, nenametljivu repetitivnost i nevjerojatan osjećaj za prostor. I naravno, uzajamni odnos će započeti tek kada ovu glazbu prestanete koristiti samo kao ne/ugodnu podlogu.

Tim Hecker se prije ambijentalnog istraživanja bavio IDM-om (Jetone), a do danas je surađivao, putovao i miksao s Q and Not U (Ris Paul Ric), Isis, Fly Pan Am, Godspeed You! Black Emperor, Orenom Ambarchijem i drugima. Za novi album je bila presudna pomoć australca Bena Frosta koji trenutno boravi na Islandu i koji je bio glavna veza za jednodnevno snimanje orgulja u jednoj crkvi u Reykjaviku.

S jedne strane imamo konstantu korozivne bijele buke i dubokog zujanja, a s druge imamo orgulje koje ugodno nagovještaju čistoću i spokoj. Nemoguće je dešifrirati opsesiju i plemenitu namjernu autora koji se odlučio za sinergiju ovih suprotnosti, ali je zato potpuno jasno da one nisu tu da bi nadvladale jedna drugu. Nema apsolutnih stanja. To nije ni moguće. Ili točnije, svako opetovano slušanje, ovisno o kontekstu i vašem trenutnom psihofizičkom stanju, daje nove rezultate, tj. ispunjava i nadopunjava neotkrivene ili zanemarene unutarnje prostore u kojima se konstantno navlače prosvjetljenje i neuroza.

Iako vas ova buka nikada neće gušiti u onom metal drone smislu, tenzija je nepobitna. No, "Ravedeath, 1972" usprkos prividnoj klaustrofobiji i prigušenoj melankoliji isijava nevjerojatnom energijom koja inzistira na suživotu s kaosom. Ova glazba može biti utjelovljenje svega što selektivno isključujemo i potiskujemo u stvarnosti, a neizbježno koegzistira u našim smušenim životima.

Stara Sunn O))) preporuka kaže: MAXIMUM VOLUME YIELDS MAXIMUM RESULTS

www.sunblind.net