Tift Merrit See You On The Moon Fantasy 2010.
Od nove ploče nisam očekivao ništa. Tift kao umjetnica koja visi po Parizu me ne zanima. Za to imam Linklatera, Julie Delpy i Before Sunset. Želim Tift koja svira gitaru na ulicama Austina u dekoltiranoj haljini. Očito je da sam pun predrasuda, zbog čega sam i htio izbjeći uopće pisati o ovoj ploči. Međutim, na kraju...
Just to beat me up, just to turn me on.
Nema ništa originalnije nego započeti osvrt citatom ili u ovom slučaju stihom, zar ne? Samo, što mogu kada se na spomen Tift Merritt u glavi upali mali radio (ili je, obzirom na veličinu glave, možda u pitanju i pravi pravcati boombox) na kojem s prvom stotinkom sekunde krenu gore navedeni stihovi pjesme ''Stray Paper'', inače stvari koja otvara fenomenalni album ''Tambourine'', jedan od zanemarenih klasika americane proteklog desetljeća.
Već na albumu prije, nazvanom ''Bramble Rose'', tada 27 godina stara plavuša, pokazala je da ima talenta za napisati stvari koje mogu privući pažnju country publike ali i nas koji preferiramo širi i rokerskiji pojam americane. Uz dobar materijal pažnju je privukao i Ethan Johns kao producent, koji je nedugo nakon uspjeha s Ryanom Adamsom odlučio pomoći Tift da se uzdigne iznad estradnih prosjeka Nashvillea (iako, s fantastičnim glasom i stasom Tift je bez previše muke mogla osvojiti top liste da je tako izabrala te pomesti razne Šanaje i Fejtice).
Ipak, tek u produkciji Georgea Drakouliasa, čovjeka koji je Jayhawksima pomogao da postanu kraljevi pustinjskih harmonija, Tift je uspijela snimiti materijal koji od prve sekunde rastura upravo ugodnim harmama, žanrovskom prepoznatljivošću, preciznom i nenametljivom ritam sekcijom te savršenim dodatcima u vidu gitarističkih solaža, pedal steela ili povremenih puhača koji su Tift, s razine nove alter-country heroine u rangu Lucinde Williams, dizale do visina na kojima obitava velika Dusty Springfield.
Iako je ''Tambourine'' postao klasik žanra ali i poprilično komercijalno uspješan album nagrađen čak i Grammyem, Tift ubrzo nakon toga nestaje sa scene. O razlozima možemo samo nagađati. Možda se prepala uspjeha. Ili možda nije jednostavno željela postati klišej te do kraja života snimati jednu te istu ploču. Kakogod, van svih stereotipa za jednu mladu i uspješnu Amerikanku, Tift je izabrala smucanje Parizom i potragu za samom sobom ali i umjetnošću. Originalno, nema što.
Uglavnom, nakon četiri godine odlučila se vratiti na scenu, odrekla se (za americanu specijaliziranog izdavača) Lost Highwaya, potpisala za opskurni Fantasy te svijetu ponudila drugačiji country. Naime, upravo tako se zvao njen treći album (''Another Country'' Emire, spremi taj rječnik), na kojem je countrya i americane bilo u tragovima, a pretencioznih folky balada koliko hoćeš. Drakoulias se opet našao u ulozi producenta, ali u ovom žanru njegova sklonost minimalizmu i kristalno čistoj produkciji dodatno je ogolila materijal i učinila ga zanimljivim valjda samo ekipi koja rasteže skupe kave po hipi kavanama Pariza i Seattlea i kojima treba meditativna, nenametljiva podloga dok uživaju u činjenici da pomažu kolumbijskim seljacima plaćajući nekakvu splačinu tri puta više nego vrijedi.
Po svemu navedenome, jasno vam je da od nove ploče nisam očekivao ništa. Tift kao umjetnica koja visi po Parizu me ne zanima. Za to imam Linklatera, Julie Delpy i Before Sunset. Želim Tift koja svira gitaru na ulicama Austina u dekoltiranoj haljini. Očito je da sam pun predrasuda, zbog čega sam i htio izbjeći uopće pisati o ovoj ploči. Međutim, kako novi album Chatham County Line još nije procurio a u pitanju je, vrlo vjerojatno, americana album godine (ergo, album godine uopće), na nešto se trebalo osvrnuti. Pa, rekoh, mogu napisat nešto o Tift i usput nahvaliti ''Tambourine'', ono, kao da pišem kultni album.
Međutim, na kraju će ispasti nešto bolje nego sam mislio jer nova ploča je definitivno korak naprijed naspram prošloj. Na prvoj pjesmi ''Mixtape'' vidljivi su pomaci prema modernijim zvukovima, da ne kažem trendovima. Tift u svoju autorsku priču sada uvlači i kraljicu poput Ani DiFranco ili princezu poput Regine Spektor. Nije u pitanju anti-folk, već nešto moderniji pristup žanru, prvenstvenu u glazbi i aranžmanima. Tekstualno, Tift je i dalje konzerva ma kako to pokušala sakriti novim ruhom, a izvedba, iako miljama iznad ičega na prošlom albumu, ipak je nedovoljno strastvena.
Druga pjesma ''Engine To Turn'' je, mora se priznati, vrhunski aranžirani indie moment sa snagom kvalitetnijih radova The Nationala zadnjih godina. Ono, gomile emocija nabijene u pulsirajuću pjesmu, suzbijena snaga koja prijeti eksplozijom svaki čas. Do čega ipak ne dolazi zahvaljujući vještini svih uključenih, već se pjesma završi jednako enigmatično kako se i pojavila, bez očekivane katarze.
Na trećoj ''The Things That Everybody Does'' dolazi do pojačavanja folky momenta nauštrb ikakvih događaja, osim onih najdoslovnijih opisanih tekstom i laganim, tihim prebiranjem po instrumentima. Klasika, ali ugodna. Uglavnom, već na prve tri pjesme sve vam je više manje jasno – Tift i dalje igra tu svoju ulogu zrele autorice, smirene i osviještene new age dame uljuljane u mirni svijet bez ikakvih potresa u kojem čak i dileme ili razočaranja ostavljaju dojam pročitanih uputstava za upotrebu perilice suđa, dok se za sve pomake iz rutine prvenstveno brine glazbeno-producentski tim oko nje.
Do kraja imamo još dvije solidne pjesme za radio, ali ostatak materijala se uglavnom gubi u rastegnutim, dosadnim trenutcima koji uopće nemaju cilja. Ne zvuče loše, ali nema u njima emocionalne snage koja bi stvar izdigla iznad milijun sličnih folk dosada tipa Norah Jones. Ono, definitivno ne mogu zamisliti da će s ovakvim materijalom biti predgrupa na jednom dijelu američke turneje Drive-By Truckersa (srećom, neće na europskom \m/).
Jasno je stoga da su svi pomaci nabolje više rezultat dotjerana produkcije i ogromnog rada na pjesamam nego ponovno pronađene muze same autorice (hej, na jednoj stvari čak gostuje i Jim James, kojemu je to valjda 498 gostovanje ove godine na nekoj ploči). Doduše, tu sad sve ovisi o vašoj osobnoj poziciji – nekome je možda pet solidnih pjesama dovoljno da se posveti albumu na duže staze, nekome ne. Ali, jedno je bar jasno. Nakon šest dugih godina, svijet barem opet ima razloga za primjetiti Tift, ako već ne i slušati što ima za reći. Btw, ne mogu vjerovati da sam prošao skoro tri kartice a da ni jednom umjesto Tift nisam otipkao tit. Go figure.