Ludi Finci. To su ukratko Tähtiportti (iliti "Zvjezdana vrata"), kolektiv sastavljen od glazbenika iz različitih područja i uglavnom opskurnih finskih bendova koji sviraju pomalo eksperimentalnu, prilično uvrnutu i sasvim čudnu elektroniku uglavnom ukorijenjenu u tehnu i droneu.

Tähtiporttijeva glazba, koliko god da luckasta bila, zvuči ful dobro. Njihov zloslutni, mračni zvuk sazdan je od elemenata primitivnoga tehna, darkwavea, synth popa osamdesetih, synthcorea i italo-disca. Što se atmosfere i raspoloženja na albumu tiče, čini se da je za nadahnutost tog aspekta najzaslužniji vokalist Sami Hynninen ili Albert Witchfinder, jedini poznatiji član grupe (vidi Reverend Bizarre). Iz doom metala je tako sa sobom donio sumorne motive smrti, Sotone, beznađa… samo najbolje! Naravno, bit cijelog projekta je u autoironiji i parodiji pa je očito da zapravo ismijavaju niz kulturnih fenomena. Uglavnom, sve je to ugurano u magični sokovnik Jacka LaLannea™ i posluženo uz prilog humora, nadrealnog eklekticizma i eksperimentalnih tendencija. Savršeni recept za stvaranje muzike koja istovremeno zvuči smrtno ozbiljno i totalno blesavo. Već uvodna "Kruunujen kruunu: Karjaportti / Himon portt" otkriva duh ploče. Na prvu vas opale wannabe gregorijansko zborno pjevanje, vriskovi neugodnih sintesajzera, zastrašujući i prijeteći gard od kojeg bi se usrali i metalci koji u slobodno vrijeme pale crkve... Ozbiljno! No sve je toliko pretjerano i prenaglašeno da ubrzo postane jasno da Tähtiportti pokušava djelovati subverzivno upravo na te iste koncepte i filozofije.

Teško je točno odrediti neki generalni štih na albumu s obzirom na to da se bendov pristup mijenja iz pjesme u pjesmu. Ima stvari s tvrđim tehno-ritmovima kao što je "Tähtiportti I", sporijih ambijentalnih skladbi poput “Tähtiportti II”, koračnica koje slobodno možemo nazvati “martial folkom” ("Tähtiportti IV: Luciferin pylväs") te, između svega toga, uznemirujuća obrada navodnog finskog hita iz osamdesetih “Poikarakkaus”. U svakom su od tih stilova iznenađujuće uspješni i apsolutno fiju. Iako na trenutke u svojoj opsjednutosti retrom podsjećaju na druge glazbenike s elektroničke scene (Gatekeeper, Mega Drive, Perturbator), nitko drugi ne zvuči baš kao Tähtiportti. Zašto? Zato što oni imaju tajni sastojak u vidu žličice finske mahnitosti i ludosti. Znate, to je onaj specifični, nekonvencionalni pomak u paradigmi koji obično očekujemo od Skandinavaca (i Japanaca). Možda su baš zato na određeni način najsličniji podjednako blesavim (i genijalnim) sunarodnjacima Kemialliset Ystävät.

Bend, koji osim prethodno spomenutog metalca (?) Hynninena čini nekoliko čudnih likova (Vilunki 3000, Stiletti-Ana i Randy Barracuda), za stvaranje svoga izričaja koristi razne sintetične i organske audio efekte, a iznad kojih lebdi Hynninenovo “pjevanje”. Nadasve je simpatičan njegov jezivi i nonšalantni pristup u spoju s grlenim glasom kojim isporučuje stihove o smrti, patnji i drugim gadnim i bizarnim stvarima (“recounting stories of abysses, of an abyss within the abysses… in an ancient kingdom, beyond time and space“). Na pjesmama poput "Tähtiportti IV: Luciferin pylväs" pridružuje mu se Stiletti-Ana za dodatni, kul efekt dvoglasja. Šteta što ne razumijem finski (hvala Googleovu Prevoditelju) jer bih rekao da su stihovi podjednako apsurdni kao i muzika i imidž sastava. Šteta i što album ne traje malo dulje od 35 minuta.

Rijetkost je u posljednje vrijeme da me neki bend iznenadi i ispuni nekim čudnim osjećajem razdraganosti kao što su to svojim debijem učinili Tähtiportti. Preporuka za ovu neizmjerno zabavnu i nepretenciozno-pretencioznu glazbu. 

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na angrymetalguy.com