Family Of The Year Through The Trees EP Washashore/Volvox 2010.
Jedna od ovogodišnjih novogodišnjih odluka, ali od onih o kojima nisam previše razmišljao i koja je došla potpuno spontano (ta nažalost, druge ni ne poznajem) jest pokušavati glazbu slušati samo kao glazbu, bez obzira na to što ona možda znači u nekoj široj slici, koliko je važna ili nevažna, originalna i posebna ili koliko je možda potpuno nepotrebna jer već postoji milijun bendova koji su to isto napravili i prije i bolje. To, drugim riječima, znači da sam se odlučio odreći konteksta u kojega sam do sada slijepo vjerovao.
Baš kao i sve ostale novogodišnje odluke i ovu je dočekalo ozbiljno preispitivanje čim je siječanj ušao u posljednju trećinu. S jedne strane je to dobro, ali s druge strane je nemoguće. I tu svaka priča prestaje.
Na Family Of The Year sam srećom nabasao još dok je odluka bila aktualna, štoviše čini mi se da sam je i baš zbog nje donio.
O njima nisam znao gotovo ništa, informacije mi nisu ni bile potrebne. Znao sam samo da su iz Amerike, da ih obično tagiraju (i da sami sebe obično tagiraju) kao folk-rock, americana, indie bend i da ih je sigurno više od troje. I da su vjerojatno klinci. I da su objavili EP koji često i rado slušam i koji mi postaje sve draži i draži.
Prva stvar, "Hero" podsjeća me na Bon Iver. Samo prebiranje po akustičnoj gitari i izvlačenje tonova negdje iz dubine grla koji unatoč tome zvuče podjednako slatko i gorko, želi se dočarati drama i osjećaji i vidi čuda, nekako se i uspijeva u tome, glas ni po čemu previše upečatljiv, ali ipak nekako zanimljiv i kao da zove na opetovano preslušavanje.
Slijedi "Chugjug" koja zvuči skoro kao da su Fleet Foxes radili klasičnu indie pop pjesmicu ma što god to bilo. Kako ja volim klasične indie pop pjesmice, a ni vokalne harmonije lisica mi nisu strane lako je zaključiti da je ovo za mene pun pogodak.
Prvo malo iznenađenje jest sljedeća - "Barn". Mislim, nije da ste na prve dvije pjesme prokljuvili zvuk benda i sve tajne koje kriju, ali ipak postavljate neka očekivanja, vjerojatno i ne misleći na to. Ova pak podsjeća, pazite sad, na The XX. Svašta. I, još bolje, dobra je pjesma skroz. Ima taj monotoni, repetitivni ritam koji je nosi, ženski vokal je odličan, minimalistički aranžman sjajno ugođen i na momente curkica koja pjeva zazvuči kao Regine Butler u najboljim momentima. Bravo.
"The Princess And The Pea" slijedi sličan obrazac, ali sada je osnova neki gotovo reggae ritam. Kasnije čak počinje koketirati s nekim r'n'b - jem, ali se onda ipak uozbilji i vrati ondje odakle je i krenula. Zanimljiv uradak, ali meni najslabija pjesma na ovom izdanju.
I onda, konačno, peta, posljednja i najbolja pjesma. Čudi me, zapravo, kako me lako oduševe tako jednostavne stvari, koncept prokušan već bezbroj puta, akustara i bubanj koji bi bez problema moglo zamijeniti i obično udaranje po loncima ili što vam se već nađe pri ruci i muški i ženski glas u savršenom dvoglasju, prava glazba za pjevanje oko vatre koju ste zapalili negdje na nekoj pustoj plaži, usred ljeta, kada su dani vrući i ljepljivi, a noći pune mogućnosti, kada ste popili taman dovoljno da volite cijeli svijet i posebno ljude koji vas u tom trenutku okružuju, a opet ne toliko da vam bude slabo.
Pritom me uopće ne smeta što ta "Stairs" zvuči dosta slično kao jedna od najljepših pjesama The New Pornographers, prekrasna "Streets Of Fire" i što sve pjesme napravljene na tim osnovama imaju i suviše dodirnih točaka. Rekoh već da me kontekst ne zanima, a tome svjedoči i moj last.fm brojač koji precizno pokazuje da sam "Stairs" poslušao već nepristojan broj puta. I nije mi dosta.
Ipak mora doći do određenog antiklimaksa. Gonjen nepriličnom znatiželjom i iznenadnim viškom slobodnog vremena odem na Youtube potražiti bend o kojemu ovdje pišem. I pronađem ih. Lijepo snimljeno, odlično montirano, vrlo oštro i u izvrsnoj kvaliteti. Ali, brate, kako izgledaju! Previše isfurani indie klinci čije su hlače promišljeno poderane, majice vjerojatno kupljene već isprane, a kose pomno namještane da djeluju nenamješteno. Svi su oh tako prokleto kul. Pomalo mi se gade. Cura koja pjeva ima majicu na Lady Gagu, a s jednog joj uha visi indijansko pero. I ima crno-bijele štucne. Pjevač izgleda kao mlađi Devendrin buraz, bez brade i osobnosti. Ova koja svira klavijature nateže iz neke bočice kada nije njena dionica (đumbirovo pivo, kladim se) i tako ih je lako mrziti, te dokone Amerikance koji su previše mladi da bi poslušali sve one bendove koji meni nešto znače, koji vjeruju da ulaganje truda u to da izgledaš kao da ne pratiš trendove zbilja znači da ne pratiš trendove i koji su toliko neopterećeni životom da mogu pjevati o 'neighbours angry letter on our doorstep'.
I onda samo pustim stvar. Pet puta za redom. 'Maybe in the sunrise, for people like us, so we have an excuses for why will still up/Just so we can feel a little bit better, about the neighbour's angry letter/On our doorstep/On our door fucking step!'. Ne mogu opet ne zaključiti da su strašni, jaki, moćni, dobri, vrhunski, mladenački iskreni i da su postigli da se ježim na njihove pjesme i opet mi je jasno zašto sam odlučio zaboraviti kontekst i činjenicu da su ovi momci i djevojke puno baštinili i možda ponešto ukrali od nekih poznatih faca. Totalno me nije briga!
Svaki puta kada mi ih padne na pamet uspoređivati s nekim od legenda i kada pomislim na onu glupu, otrcanu i, sve više vjerujem u to, neistinitu frazu da je najlošiji original bolji od najbolje kopije, samo ću si pustiti "Stairs" i uživati u toj dječjoj radosti i to će biti dovoljno. Sasvim dovoljno.