Carissa's Wierd They'll Only Miss You When You Leave: Songs 1996-2003 Hardly Art 2010.
Zakašnjela slava benda Carissa's Wierd ove je godine došla do samog vrhunca, pa je reizdanja na sebe preuzela Sub Pop sa svojim novim izdavačkim projektom Hardly Art. Plan im je nakon kompilacije "They'll Only Miss You When You Leave: Songs 1996-2003" na vinilima reizdati sva tri albuma: "Ugly But Honest" (1999.), "You Should Be at Home Here" (2001.) i "Songs About Leaving" (2002.)
Ova kompilacija dobila je ime po pjesmi koja, ni kriva ni dužna, svojim nazivom sugerira zaključak kojeg će većina upućenih rado zastupati. Kratka karijera disfunkcionalne družine zvane Carissa's Wierd (o da! I before E po stoti put) ostala bi skoro pa nezapamćena da bivši članovi danas nisu u uspješnijim bendovima. Zato "They'll Only Miss You When You Leave" nije samo dobar naziv za epilog jedne tužne priče, nego i uspješna promidžbena poruka koju nije potrebno dodatno demistificirati. Štoviše, ja bih se radije našao na strani onih par stotina zagriženih fanova i nekolicine novinara iz uže okolice Seattla koji su si prije desetak godina uzeli za pravo da obožavaju i glorificiraju ovaj mali nevidljivi bend. I ne samo to. Čak mi ih neće biti neugodno po stoti put spominjati u svim narednim recenzijama novih albuma od Band of Horses, Grand Archives, S (Jenn Ghetto), Sere Cahoone ili štogod već kvalitetno neki bivši član tog umirovljenog benda izbaci iz sobe ili garaže.
Carissa's Wierd su prije samog raspada bili cijepljeni protiv uspjeha, tako da im radi zakašnjele slave i konačnog kultnog statusa nemamo što zamjerati. Zaslužili su. I to ne samo zbog svega pozitivnog što se nekim članovima izdešavalo kasnije, nego i zbog toga što su uz sav silni sram, skromnost, autodestrukciju i slabo plaćene poslove uspjeli izdati tri vrlo dobra albuma. Zato danas Grand Archives volim više od Band of Horses u čijoj posljednjoj country rock inkarnaciji isto ne mogu prestat guštati. Da smo na početku nultih vjerojatno bih bio negdje na pristranoj razini tjednika The Stranger iz Seattla u kojem je 2001. objavljeno sljedeće pismo čitatelja:
DEAR MUSIC EDITOR: After taking in a Carissa's Wierd show on The Stranger's recommendation, I started noticing their name an awful lot in your music section. An awful, awful lot. In fact, 38 separate times in the last year and a half, roughly every other week--a pretty good rate for a weekly paper. That figure includes 20 plugs in Up & Coming, 11 appearances in It's My Party, four Stranger Suggests, three photos of Jenn Ghetto, two CD reviews, and a partridge in a pear tree. I recognize that it's in the mission of alternative papers to plug bands they like, but this situation is clearly unacceptable. Carissa's Wierd is still nowhere near as famous as they deserve to be. The Stranger is just going to have to try harder in the future.
Možda je pretjerana tvrdnja da je upravo ekipa iz Carissa's Wierda direktno utjecala na sve ono što se posljednjih nekoliko godina počelo dešavati u Seattlu oko benda Fleet Foxes i sve sile bradatih muškaraca i šumskih žena, ali se zato možete kladiti da je Sub Pop dobro kapitalizirao na novim izdanjima bivših članova Carissa's Wierda i zvuku s kojim su Band of Horses i Fleet Foxes zasigurno otvorili još jedno uspješno poglavlje u priči kultne izdavačke kuće. Nakon što su pribjegli u Columbia Records, BoH su dobili priliku da na turneji s Pearl Jamom zagrabe širu publiku i s tim potezom pozitivno potresu sve umrežene aktere stare Carissa's Wierd priče koja je zbog toga ove godine došla do samog vrhunca i u koju se ponovo upleo sam Sub Pop sa svojim novim izdavačkim projektom Hardly Art. Plan im je nakon kompilacije "They'll Only Miss You When You Leave: Songs 1996-2003" na vinilima reizdati sva tri albuma: "Ugly But Honest" (1999.), "You Should Be at Home Here" (2001.) i "Songs About Leaving" (2002.).
Ako vas ne interesira cijela diskografija onda vam je ova kompilacija više nego dovoljna. Sva slow core anksioznost i sva adolescentska smušenost stale su i u ovih 16 odabranica. Šaptanje i križanje glasova zakomplicirati će vam život sve dok se napokon ne zaljubite u ovaj kaotičan bend. Svoj prepoznatljivi zvuk grade od anti-folka The Moldy Peachesa koji su prešli na tamnu stranu, muško-ženskih Delgadosa (CW su čak prije njih nastupali prije deset godina u Seattlu), Frusciantea i sve sile lo-fi trikova.
Trebate još znati i da su bend započeli Mat Brooke i Jenn Ghetto kao klinci i da uopće ne dolaze iz Seattla nego iz Tucsona nakon kojeg su radi kvara na kombiju čak neko vrijeme uspjeli živjeti od pranja suđa u Olympiji.
Bez obzira na sve moje simpatije, želim vjerovati Matovim riječima s nedavnog koncerta na kojem je rekao da će im taj biti sigurno i posljednji. Ipak su sada neka druga vremena i najgore je prošlo. Bilo jednom u Seattleu... nakon grungea…
*** *** ***
Doduše, Jenn Ghetto ostala je vjerna tami i zvuku svog starog benda što dokazuje njen novi album "I'm Not As Good At It As You". Iako ne mogu prestat pjevati ...I need the darkness. Someone, please cut the lights... (Arcade Fire - "Sprawl II"), više sam nego spreman za dvotjedni godišnji i svakodnevnu fotosintezu. Jenn Ghetto, Sun Kil Moon i slični će dobro doći kada dani budu malo kraći.