Built To Spill There Is No Enemy Warner 2009.
Novi Martschov album više je u stilu zadnjeg Malkmusa, oda mladosti i slobodi, ali iz kuta obiteljskog čovjeka koji uživa u zrelosti svjestan da sloboda izražena kroz stihove i svirku nije ograničena fizičkim granicama. Čovjeka koji popušta pred potrebom da bude poseban, te prihvaća da je sasvim dovoljno biti svoj.
Od ranih 90-ih Built To Spill gotovo su sinonim za indie rock. Nikada nisu bili ni najpopularniji, ni najbolji, ni najljepši bend, ali uvijek su bili zlatna sredina, najbliža poznata definiciji samog žanra. Ukratko, BTS su ona karika koja nedostaje u prijelazu sa naglašeno muževnog gitarističkog zvuka pionira indie rocka poput Dinosaur Jr., Nirvane i Pixiesa, na nježnije forme pop poigravanja sa melodijama i strukturom jednih Flaming Lips, Neutral Milk Hotel ili Pavement.
Razlog zbog kojega nisu postali ikone poput spomenutih teško je pronaći. Relativno brzo potpisali su ugovor sa velikim izdavačem (na Warneru su već 12 godina), gitarističko umijeće Douga Martscha nije ništa slabije od onoga kolega mu, a ni vokal mu nije ništa manje kenjkav od Mangumova ili Malkmusova. Reći da su podbacili na onome najvažnijem, pjesmama, pretjerivanje je. Svatko tko je poslušao barem jedan njihov album naišao je na nekoliko melodija koje ne može izbaciti iz glave.
Ispada da je najveći problem nekakva svojevrsna kurcobolja autora i čovjeka koji stoji iza ovog benda, spomenutog Douga Martscha. Iako je na ranijim pločama Doug povremeno i pokušavao zvučati kao novi mesija, ona druga, mirnija i manje ambiciozna strana njegove ličnosti uglavnom bi prevagnula. Prije par godina taj mesijanski dio potpuno je ispario, ali na početku nije bilo tako jednostavno.
Prvi Built To Spill album tek je nagovijestio mogućnosti grupe usput se izgubivši u amaterskoj produkciji, nakon čega je uslijedio prekrasni "There Is Nothing Wrong With Love", koji je svojim harmonijama, uletima gudača i praskavim gitarama u stilu Superchunk zaslužio titulu jednog od najboljih indie rock albuma ikada.
Nakon toga, umjesto snimanja novih pop-rock slatkiša, Martsch se okreće epovima, gitarama koje duguju više čistoći metala nego distorzijama punka, sa solažama koje paraju srce. Pa slijedi album kakav su svi očekivali da snimi ranije, kombinacija sjajnih, pomalo ukroćenih gitara i studijskih zahvata sa osjećajem za pop Big Stara, dakle glazbu koja ne hvata na pravo slušanje ali koja svojim fragmentima neprimjetno ulazi pod kožu. Da bi za kraj ovog razdoblja ponudio album ne toliko slabog materijala, koliko nepotrebno natrpanog raznim detaljima. Ali "Ancient Melodies Of The Future" bio je posljednji pokušaj da se pokuša biti Built To Spill, umjesto da se bude Doug Martsch.
Cijelo ovo vrijeme surađuje sa legendarnim Calvinom Johnsonom iz K Records u bendu Halo Benders, gdje se iskušava u ulozi ranog freak folkera, usput energiju trošeći neprestanim svirkama u svim mogućim kombinacijama i radom na solo projektima . Iz svega ovoga vidljivo je kako on nema jasniju viziju toga što bi BTS trebao biti. Ali isto tako je očito da, poput Kusha u Croweovom Jerry Maguireu, 'he just want to play football'. Odnosno svirati isključen od svih očekivanja, pravila i stvari koje 'treba' napraviti.
Stoga je "You In Reverse" prije tri godine bio prekretnica, ploča na kojoj Martsch daje oduška svojim preokupacijama, bez da previše mari za očekivanja drugih. Čovjek voli drkati po gitari, voli svirati 5 minuta isti ton, voli opaliti solažu. Tako je šesti album u karijeri donio potpuno oslobođenje i od to malo okova što ih je imao. Da, na trenutke je sve skupa malo monotono, ali na trenutke zvuči kao najljepša simfonija. I to je ta sloboda, da se radi što se voli, i da ako netko poželi, u tome pronađe nešto za sebe (ja sam pronašao dvije mantre, "Wait" i "Gone").
Najnoviji album nastavlja gdje je "You in Reverse" stao, donoseći i dovoljno promjena. Ima i poneki manje uspio pokušaj, ali ima i nekoliko best of momenta apsolutne ljepote, poput uvodne "Aisle 13", koja je prototip BTS pjesme uljepšane klasičnim hard rock riffom. Ili poput prekrasne "Life's A Dream", koja u svojih nepunih 5 minuta prošeta kroz toliko motiva da ti ostaje samo slušati je iznova i iznova dok napamet ne naučiš svaki dijelić solaže.
Novost je što uz pompozne pop stvari s jedne strane, i gitaristički zid s druge (ovaj put primjetno žešći naspram meditativnosti ranijeg albuma), imamo i poneki indie folk moment koji zvuči kao singl nekog novog Sub Pop benda. Gitare su negdje čiste, negdje sakrivene, negdje prizivaju riječi 'post' i 'metal', a negdje 'pop' i 'jangle'. U kojem god smjeru da krenu, na kraju uvijek završe u mirnim vodama poznatoga.
Usporedba sa Dinosaur Jr. se nameće sama po sebi, ali postoji mala razlika. Da, veterani i dalje snimaju odlične ploče i potvrđuju se kao hall of fame materijal. Samo, dok nas je Mascis oduševio ne samo odličnim pjesmama, već i novim i boljim izmišljanjem samoga sebe, "There Is No Enemy" nije na toj razini, ne rezultira najboljim trenutcima karijere.
Novi Martschov album više je u stilu zadnjeg Malkmusa, oda mladosti i slobodi, ali iz kuta obiteljskog čovjeka koji uživa u zrelosti svjestan da sloboda izražena kroz stihove i svirku nije ograničena fizičkim granicama. Čovjeka koji popušta pred potrebom da bude poseban, te prihvaća da je sasvim dovoljno biti svoj. Ukratko, u tim vječnim varijacijama istoga, nastaje materijal kvalitetom ravan svemu ranijem sa BTS potpisom, a to je na svoj način čak i teže ostvariti nego zasjati punim sjajem i nestati. Jer možda i jeste bolje izgoriti nego izblijediti. Ali još bolje je svijetliti postojano cijelo vrijeme.