Svako novo izdanje hippie ekipe iz Quebeca već na površini budi znatiželju. Ono, ime benda je uvijek drugačije, a naslovi pjesama su kobasice koje mirišu na papreni koncept. Kada pričam o njima, uglavnom koristim složenicu A Silver Mt. Zion, kojom su se krstili na prvom albumu, što je i najbliže polu-službenom pravilu da ih se zove jednostavno Silver Mt. Zion ili SMZ. Ovo što nadodaju ionako nema pretjeranog smisla, obzirom da se, bez obzira na stalna proširenja ili smanjenja postave koja radi na određenom projektu, sve i dalje vrti oko trojke koja je osnovala bend.

Kada su se Efrim Menuck, Sophie Trudeau i Thierry Amar odlučili za pokretanje ovog tada sporednog projekta, njihova matična grupa Godspeed You! Black Emperor bila je na vrhuncu karijere, šireći diljem svijeta evanđelje post-rocka među primitivnim plemenima. Potpisnik ovog osvrta također je jednom bio nevjernik koji je, osjetivši uživo snagu te kombinacije u kojoj se energije punka i tehnike skladanja klasične glazbe miješaju s prog estetikom i indie svjetonazorom, prigrlio termin post-rock kao žanr i GY!BE kao predvodnike istog.

Iako je danas razgovor na temu post-rocka uvijek zanimljiv (iz jednostavnog razloga što sama složenica opisuje gotovo svaki rock bend koji je iole avangardan ili eksperimentalan, voli kombinirati glasne gitare i nježne orkestracije ili, pak, samo voli vrtiti u nedogled nekakav instrumentalni prijelaz) te iz njega rijetki mogu izaći kao pobjednici i branitelji konačne istine, ja ga uglavnom izbjegavam jer, ruku na srce, sve te stvari koje čine ovu glazbu posebnom, meni su pomalo dosadne.

Ali ovaj bend obožavam. Sa studijskim materijalima GY!BE-a nikada nisam uspostavio odnos ni približno otvoren i emotivan kao s koncertnim im izdanjem, ali zato se prilikom svakog slušanja SMZ-a uglavnom rastopim. Zbog dva razloga.

Prvo, zbog vokala i stila pjevanja Efrima Menucka, koji je u isto vrijeme meditativan i smirujući, ali i tenzičan i potresan. Drugo, zbog naglašene uloge gudačkih instrumenata i klavira koji su, puno više od gitare, u stanju plesati na granici između svijeta snova i stvarnosti.

Prva tri albuma imaju svojih trenutaka, ali oni su, u neku ruku, tek uvod u ono što slijedi. Jer, iako se postupno uvodi i sve veća uloga vokala te orkestracija, nekako su i dalje tihi, nedovoljno ambiciozni i nekako zadovoljni postojećim. Makar se bend neprestano povećava dolaskom novih članova, razvoj zvuka nije proporcionalan. Međutim, kada su GY!BE konačno umirovljeni i kada su i svi preostali članovi kolektiva odlučili krenuti u novi život, Menucku nije ostalo ništa drugo nego ispucati svu svoju energiju u novom smjeru. Što nam je donijelo SMZ kakav poznajemo danas.

Novi album tako je svojevrsni nastavak prekrasnih prethodnika "Horses In The Sky" i "13 Blues For Thirteen Moons". Menuck na njima ne samo što svojim glasom istjeruje demone, već i pjeva pjesme koje nešto imaju za reći. Ne nužno na prvu loptu, ali teško se oteti dojmu da je dio poruka na ovim albumima dobrim dijelom usmjeren protiv svih apsurda društva u kojem živimo. Stapajući mantre s višeglasnim vokalnim harmonijama koje su same po sebi, bez ikakve pratnje, dovoljne da se rastopite, bend je pogodio zlatnu žicu.

Još na sve dodaj gotovo pa folk atmosferu glazbene pratnje i imaš prave moderne hipije bliže avant folku nego post-rocku koji, iako koriste klasične izmjene brzog i sporog, odnosno tihog i glasnog, stvari više baziraju na melodijama i postojanosti teme. Doduše, ta postojanost ne znači da su stvari dosadne i repetitvne, dapače. U prosječnih desetak minuta trajanja, one nude toliko uspona i padova, katarze i ideja, da ti ostaje samo ih slušati iznova i iznova.

Ništa se važnije nije promijenilo ni ovoga puta, ali ima novosti. Pretenzije su i ovaj put primjetne, sam pogled na naslove pjesama sugerira da bi svih pedeset i nešto minuta mogli proteći u sličnom tonu. Što bi moglo biti previše, ali SMZ ne treba shvaćati doslovno - na prethodnom albumu obećali su 13 pjesama, a isporučili samo 4, dok su preostale bile nekoliko sekundi gitarske buke čija je jedina svrha zadovoljenje impulsa konceptualne zajebancije.

Uvodna pjesma prepoznatljivi je moment, rekli bi čak i klasičan - harmonije, mantranje i gudači - sve je tu. Samo što ovaj put, umjesto građenja atmosfere, cijela pjesma teče i previše ravno. Ima uspona i padova, ali preko njih glavni vokal pjeva nešto što nalikuje na običnu rock pjesmu, dok se ispod svega javlja nekakav ritam koji stvar dodatno vuče na stranu blisku indie izvođačima tipa Black Heart Procession. Korak naprijed za SMZ ili, pak, korak nazad za sve nas koji smo očekivali treći za redom biser od strane ovih francuskih Kanađana?

Mislim, easy listening moment nije nešto što čovjek očekuje čuti na ploči koja bi trebala svojom atmosferom pucati po standardima iz svih oružja. U jednom trenutku, a barem njih ima na tih spomenutih uvodnih deset minuta, orkestracije gotovo nalikuju na nešto što se može čuti na bilo kojem britpop albumu (volim Teenage Fanclub, možda i previše, ali ako si naručio piletinu, Poli te neće zadovoljiti, ma što tvrdio Miroslav Škoro). OK, pjesma se zove "There Is A Light" i valjda treba naglasiti pozitivnost, ali i do sada je bend slavio život, samo na beskompromisnijim temeljima.

Druga stvar skače, pak, u potpuno drugom smjeru, otvarajući se žestokim riffom na koji se nadovezuju agresivna ritam sekcija i gudači koji u pozadini rastežu melodiju. I iako im je uspjelo prvotni šok svom tom pitomošću i mekoćom uvoda donekle razbiti, i dalje zvuče neuvjerljivo. Ono, pitaš se nije li nastavak ovako sirov samo zato da se istakne kontrast? Jer ničega drugoga nema - harmonije i atmosfera su ravne kao Stephanie iz "Baywatcha", Menuck nikada nije zvučao običnije, a sama pjesma više vuče na nešto indie (i to ovaj trendovski), nego na nešto čemu možemo prikačiti etiketu post ili avant.

Treća stvar, u kojoj se stapaju osnovni motiv i oba spektra emocija s početka, instrumentalno je dojmljiv moment, koji postaje promašen sa svakim javljanjem vokala. Da apsurd bude veći, kraj s dvije petnaestminutne 'simfonije' (od čega je predzadnja podijeljana u tri dijela, opet bez značajnog razloga osim da se naglasi artizam) dodatno upozorava kako su dobre strane benda ovaj put njihov najveći neprijatelj. Tamo gdje smo navikli čuti promjene koje stvar odnose na novu razinu, sada imamo samo iritantne skokove koji razbijaju svaki dojam bliskosti koji se trudiš stvoriti s albumom.

Zadnja stvar popravlja dojam, dijelom i zato što koristi vokale i gudače na način sličniji prijašnjim radovima, dakle na jedan mirniji i dostajanstveniji način. Možda i malo previše jednoličan obzirom na nekadašnja dostignuća, ali obzirom na kontekst ove ploče, mirna završnica najbolje je što su mogli napraviti.

Sad, je li u pitanju čisti nedostatak ideja ili, pak, pokušaj nečega novog, nekakvog približavanja nekim drugim sferama, ne znam. Na to valjda odgovor imaju samo članovi benda. Ali kao fan, znam da sam očekivao novi album koji će razdrmati svakodnevicu, a dobio sam nešto uobičajeno, već prožvakano i pomalo čak i dosadno. Patetika, ambicija i pretencioznost se mogu oprostiti, ali ne i dosada. Kažem, i dalje tu ima momenata za koje bi drugi ubili, momenata koji će oduševiti nekoga tko je upravo stigao s Marsa. Kao Zemljani, navikli smo čuti puno, puno više. Jebiga, tako to biva. Ponekad su ti prijašnja djela najveći blagoslov, ali znaju biti i najveći neprijatelj.

tra-la-la-band.com
myspace.com/asilvermtzion