Zajeban je ovo album. Prošlo je sada već dosta vremena od kada je "Fuck Off Get Free We Pour Light On Everything" sletio na moj hard disc, a već tamo negdje od drugog slušanja sam poželio napisati ponešto o njemu. Međutim, prolazili su dani i tjedni, pisale se druge recenzije, Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra se redovno slušao, ali riječi o njemu su teško izlazile vani. Kada sam napokon izgubio svaku nadu da će netko od kolega napisati osvrt, natjerao sam se da napišem ove retke iako sam znao da ću teško biti zadovoljan njima.

A stvar je u biti jednostavna. Efrim Menuck, pokretačka snaga ovog benda, album je na neki način posvetio svojem sada već petogodišnjem sinu Ezri (kojeg je, samo da se zna, dobio u vezi s Jessicom Moss, violinisticom Silver Mt. Ziona). No, daleko je ovo od nekih oda novonastalom životu, intimnim obiteljskim pričama ili sličnom – ovdje se više radi o strahu i zamkama odgajanja djeteta u sumornom dobu sumornog svijeta. Ispod sulude glazbene podloge, Menuck svojim, često vrištećim, glasom izgovara stihove koji su ponekad brutalno izravni, pogotovo kada se shvati koja se tema na albumu provlači. Već u prvoj pjesmi on upozorava da 'that what we want will never be', u drugoj zaziva 'lord, let my son live long enough to see that mountain torn down', a u epskoj "What We Love Was Not Enough" na rubu falseta ponavlja 'all our children gonna die' uz (ipak) dodatak '...then the west will rise again'. No, tekstualno bi se ovaj album ipak mogao sažeti u minijaturnoj anti-uspavanki "Little Ones Run" koju su, samo uz klavirsku pratnju, zajedno otpjevali Jessica i Efrim. Stihovi 'wake up darling the moon is gone; the sky's a mess and falling down...' kao da prizivaju kataklizmu, a onaj repetitivni 'oh little one, run run run...' na kraju pjesme daje nadu da bi, u takvom raspletu za čovječanstvo, dobrota ipak pronašla način za pobjedu.

I to je to. Koliko god sve na ovom albumu u prvi trenutak izgledalo pesimistično, ono to u naravi nije. Uostalom, rečenica s početka ovog teksta, a koju na otvaranju albuma izgovara upravo mali Ezra, neupitno izaziva osmijeh na licu dok je za euforični dio cijele priče zadužen muzički dio albuma.

Što se toga tiče, Thee Silver Mt. Zion su već u prvoj pjesmi sve razjebali. Naravno da trajanje "Fuck Off Get Free (For The Island Od Montreal)" ide preko 10 minuta i da će sve one kojima buka nije glazba udaljiti od daljnjeg slušanja ovog albuma. Od početka je cijeli zvuk baziran na kaosu, na neprestanom stvaranju zvučnih ploha u kojima se više ne zna nose li ih violine ili Menuckova gitara. Malo se to na trenutke smiri (prvih par minuta "Austerity Blues"-a ili spomenutih 149 sekundi "Little Ones Run"), ali u pravilu Thee Silver Mt. Zion plešu na rubu kakofonije. No, tu granicu nikada ne prelaze, a u dobro poznatoj Godspeed/Mt. Zion maniri dugotrajnog trajanja pjesama slaganje tema kroz jasne stavke i ovaj put zaziva klasično komponiranje skladbi s, naravno, potpuno neklasičnim rezultatom. Nekonvencionalnost cijele priče očituje se i u činjenici da je sve ove teške stihove lako pjevušiti uz Menucka i društvo. Tijekom cijelog albuma je, naime, njegov netipičan glas 'podebljan' back vokalima, a često se poneki stihovi ponavljaju u pomalo pa zborskom pjevanju svih članova benda.

Kataklizmično-euforična post-rock simfonija. Koliko god ova kovanica bila besmislena, ona bi, uz malo truda, mogla definirati "Fuck Off Get Free We Pour Everything". Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra su od početka ovog tisućljeća (pa i malo ranije) snimili nekoliko sjajnih albuma, ali ovo je, barem što se mene tiče, njihov najbolji dosadašnji uradak. Na trenutke zastrašujuć, svakako težak, ali potpuno razrađen i precizan. Bez bilo kakvog slabog trenutka.

p.s. Ne bi bilo fer ne spomenuti da je Menuck posljednju pjesmu na albumu posvetio bruklinškom hip-hoperu Capital STEEZ-u koji se krajem 2012. ubio skočivši s jedne zgrade na Manhattanu. Razlog zbog kojih "Rains Thru The Roof At Thee Grande Ballroom" spominjem u post scriptumu je taj što mi na neki način ta pjesma djeluje kao p.s. ovog albuma – pomalo izdvojena, ali opet prilično povezana s cijelom pričom koja je ipak zaokružena nešto ranije, u uistinu predivnoj "What We Love Was Not Enough".

)