Ne znam zašto mi je toliko trebalo da to skužim, ali alergija na ambroziju i ini korov nije direktno povezana sa popularnim padom imuniteta. Moj glavni problem je to što sam u ovom dijelu godine emotivno nestabilan (da da bla bla plačipička sam i dobar dio svih 365 dana…). Svake godine se sve bolje držim, ali kao fina razmažena guzica priznajem da sam jedan od onih koji mjesec dana nakon odrađenog godišnjeg odmora konstantno maštaju o dodatnom odmoru od proživljenog godišnjeg. Zato je alergija na ambroziju djelomično i moja potreba za drugim, nezakonskim i neplaniranim godišnjim, nesvjesni mazohizam koji podrazumijeva određeno razdoblje iscrpljenosti, neispavanosti, letargičnosti… Očito nije bilo dovoljno samo simuliranje melankolije uz glazbene post-ljetne favorite (Nick Drake, The Walkmen... ma skoro sve čega se uhvatim u ovom doba godine zvuči melankolično na post-ljetni način), nego se simulacija jadnosti morala manifestirati i fizički kroz alergiju.

Ha! Ili je možda fora i u tome što se nikada neću naviknuti na to da se ljeto u radnom dijelu života živi samo tih par tjedana godišnjeg. I jasno vam je da mi najviše na svijetu nedostaje bablje ljeto, taj Old September Blues u kojem si često umišljam da uz pomoć viška vremena mogu bolje poslagati neke stvari u glavi, guštati u dokolici, sanjariti i tek onda polagano otpustiti sve ventile.

Zato me ni ne čudi sa sam ove godine pao na ziherašku kombinaciju melankolije i letargije, na nešto od čega bi mi pozlilo da slušam više od mjesec dana, na još jedan izdanak chillwavea, na još jedan sobni bend koji minimalnim trudom kombinira ambijentalne, shoegaze i dream pop šprance. Za ljubav je bila je dovoljna samo minijaturna "Quiet America", taj manifest bestežinskog stanja vječnog kraja ljeta, pjesma koja svojim zvukom i imenom predstavlja trenutnu soničnu i egzistencijalnu opsesiju kanađana Evana Abeele i Denise Nouvion. Oduševljenje je dodatno opravdano kada sam doznao da im je za ime projekta poslužio naziv albuma prvijenca Maxa Richtera – Memoryhouse (još kada na video snimkama nastupa skužite da Denise ima jedno oko zeleno-smeđe, a drugo plave boje. Totalna zaljubljenost!).

Memoryhouse je prvotno zamišljen kao neobavezni multimedijalni sobni projekt u kojem su se kombinirale Evanove post klasične ambijentalne podloge s Denisenim fotografijama i video uradcima. Tek nakon što je ona postala svjesna svog pjevačkog talenta, dvojac je snimio dvanaestominutni EP "The Years" koji je u kratkom roku naredao pozitivne kritike i tako postao još jedan hit u chillwave kružoku. Nesvjestan da će razljutiti uži krug tek stečenih obožavatelja, Evan je deset mjeseci nakon tog prvijenca izdao album ambijentalnog materijala o čijoj težini govori sam naziv - "Choir of Empty Rooms". Taj materijal s jedne strane zaziva radove jednog Tima Heckera, ali je usprkos svojoj slojevitosti ostao samo amaterski pokušaj koji funkcionira na prvu loptu – za opuštanje mišića i moždanih vijuga, naprezanje provjerenih špranci, ali bez stvarne snage koja bi takav album mogla izvući iz gomile sličnih pokušaja. Grešku su odmah ispravili tako što je iza materijala stao samo on, a uz potpisivanje za Sub Pop otvorila se nova prilika za novu prezentaciju proslavljenog EP izdanja. Krenuli su ispočetka – ponovno su snimili tri komada s prvog izdanja ("Sleep Patterns", "Lately", "To the Lighthouse") i dodali dvije nove pjesme ("Modern, Normal" & "Quiet America") kako bi starom materijalu dali priliku za novi početak i s time najavili dugometražno izdanje.

S "The Years 2.0" nam daju do znanja da su raskrstili s low-budget sobnim rješenjima. U biti pričaju istu priču s onim istim minimalizmom, ali ovoga puta u pozadini nije ambijentalni vakuum, već ogroman zid uspjele sinergije koja opravdava tu zavodljivu fluidnu kakofoniju u kojoj Denise pliva. Muzika za dokolicu postala je i podloga za ugodno prelistavanje izgubljenog vremena.

Svaka sličnost s Beach House ("Sleep Patterns" i "To the Lighthouse") vjerojatno nije slučajna, ali Memoryhouse u svojoj izvedbi još više potenciraju sanjivost i melankoličnu anemiju. No, možda su najbolji putokazi za nadolazeći album nove "Modern, Normal" i "Quiet America" koje svakako odudaraju od sličnih usporedbi.

Ljeto se brzo gasi nakon svakog neverina, bure ili tramontane. Imate još nešto vremena da ga oplakujete. Samo nemojte pretjerati. U velikim dozama ovo ne može biti zdravo.

Sometimes I'm pulled away from my own misery / Your hands cover me / Eyes drift slowly / Sleep the summer chill in sheets of linen / Hush the static sound of time dispersing

memoryhouse.bandcamp.com

memoryhou.se