Ali kao i posljednjih nekoliko godina, najlakše je krivicu za vlastitu, naoko benignu, mizeriju prebaciti predugoj zimskoj stagnaciji. Znate već… nema smisla poduzimati išta ozbiljno dok je vani nesnosno hladno. Dovoljno je bilo držati distancu od svega što bi me moglo izbaciti iz te pljesnive situacije i mrtvila. Svjesno ili nesvjesno. Svejedno, jer lijenost i malodušnost su prefrigane navike kada se večeri provode na kauču uz toplu kalijevu peć. Ako je to beskonačno ledeno doba kao stvoreno za gutanje knjiga, filmova i glazbe, za prakticiranje dvoranskih sportova i stiskanje s Njom, zašto se onda osjećam kao ameba? I zašto se sada, kada se proljeće polagano migolji kroz posljednje kišne pokušaje, umjesto preispitivanja zimskih poroka ponovo oslanjam na staru dobru autosugestiju – KRIVA JE DUGA ZIMA & USKORO ĆE SVE BITI DRUGAČIJE. Onako. Samo od sebe. Mislim, tako je lakše. Pogotovo uz dobar soundtrack.

Sasvim sam siguran da se u životu nisam nagledao snijega kao ove godine, ali ako me sjećanje ne vara studentska zima 2003. se isto predugo kotrljala. Možda i ne toliko za zagrebačke standarde, ali za mediteranski trojac iz Benovačke 8 ona je bila više nego kobna. Mjeseci snijega i kiše. Bio je to definitivni raspad sistema. Odron! Nemogući scenariji. Štoviše, za mene bi par godina prije zvučao kao prava noćna mora. Dva šibenčana i razmaženi sin jedinac (tu sam!) u podstanarskom stanu s kornjačom na beskrajnoj samrti, rotvajlerom u prizemlju i gazdama na katu iznad. Ukratko, treniranje suživota. Mislim da smo se već te 2003. počeli lagano raspadati. Đira se odselio kod cure (priča se da je zbog iste usred ljeta dolazio u Zagreb. Zlo i naopako), Beki je i u snu konobario u Dobrom zvuku mumljajući: fali pet kuna, fali pet kuna…, a ja sam toliko zabrijao na faks da su mi tih dana draži bili anonimusi iz čitaonice Tin Ujević s kojima sam u tišini provodio cijele dane. Navečer sam bježao iz stana opsesivno-kompulzivno pedalirajući prema rubovima grada. Potiskivanje delux.

Zato neću nikada zaboraviti koncert i pjesmu koja me te godine proganjala sve do ljeta. U Ksetu je to proljeće prije Granfaloon Busa svoj akustični set odsvirao Virgil Shaw, kantautor kojemu se već neko vrijeme izgubio svaki trag. Svake godine kada sunce u Zagrebu postane češća pojava, meni se u glavi odmotava njegova pjesma "Sill Falling" And then you stepped out of darkness / Yah you, and me / And it was so bright / I could heardly even see… Bilo je to mala opsesija na račun koje sam Điri danima objašnjavao da je Virgil tu večer u Ksetu zasjenio Granfaloon Bus i koju je anti-americana fronta s radijskog izdanja pot liste s guštom krstila najnižim ocjenama. Virgil je pjevao o nekoj svojoj zimskoj depresiji, a ja sam samo tražio simetriju za svoj bezopasni studentski blues. "Sill Falling" ga je opravdala, postajući tako himnom vedrijih dana koji su uslijedili.

Čemu sve ovo? Pa ispada da mi se dugo nije desila jedna takva post-zimska pjesma. Bilo je tonu dobrih pjesama, ali najavna stvar s drugog albuma Šveđanina Kristiana Matssona pogođa u sridu. Štoviše, novi The Tallest Man on Earth pogađa u sridu svaki put kada ga pustite. "King of Spain" je instant hit, ali i uvodna "The Wild Hunt" sa stihom Lets watch phenomenon's that rise out of the darkness now ili "Thousand Ways" s I'm a thousand wakes of springtime and thousand infant cries..., idealna su terapija.

Kristian Matsson niti na novom albumu "The Wild Hunt" ne bježi od Dylanove rane folk faze - hrapavog kmečanja i fingerpickinga. On izgleda kao trubadurska verzija naivnog Chrisa McCandlessa iz filma "Into The Wild". Zamišljam ga uvijek u istoj majici, s rancem i starom akustarom na leđima. Iako u stihovima zna biti sladunjav, njegovoj toplo i pozitivno nabijenoj interpretaciji ne može se proturječiti.

Jedini uljez na albumu je posljednja "Kids on the Run" na kojoj se Matsson hvata klavira umjesto gitare. Mnogi ga na ovaj pjesmi uspoređuju sa Springsteenom, ali mene nekako podsjeća na mladog i dostojanstveno izgubljenog Paula Westerberga u baladnom izdanju. Kakogod, The Tallest Man on Earth mogao bi biti heroj svake proljetne kompilacije.

Kao DJ Lejm u jučerašnjem izdanju pot liste, neću vam puno pričati o albumu, ali će me isti zasigurno neko vrijeme podsjećati da dolaze topliji dani – sezona beskonačnih vožnja biciklom i proljetnog čišćenja. Treba se češće družiti, redefinirati neke odnose, predozirati se šparogama, savladati Google webmaster account za pot listu, pročitati koju knjigu, otići na Žedno uho…

Zato drndaj drndaj drnadj…

Well if you could reinvent my name,

well if you could redirect my day,

I wanna be the King of Spain.

www.myspace.com/thetallestmanonearth