Slušajući treći album filadelfijskog benda The War on Drugs pale su mi na pamet riječi najvećeg Žikice Simića koji je za pjesme kultnih Big Star napisao da su „putokazi ka stazi koja vodi od intrapsihičkog mraka ka dnevnoj svetlosti… To su pesme mračne inspiracije i svetle egzekucije… U jednom trenutku pesme ovog benda su sjajni pop-napevi, da bi već u sljedećem postale suicidalne ispovesti psihički rastrojenih ljudi…“ (Big Star: Mali svet- velika zvezda, Reč, br. 57/3, 2000.; Električna Zastava, 2007.)

Okolnosti i zvuk ne moraju se podudarati, ali pjesmama s "Lost in the Dream" dobro pristaje ova definicija. Stihovi Adama Granduciela ubrzo bi nas povukli duboko u mrak kada bi im oduzeli njegove katarzične usklike i slojeve svjetlucave glazbe.

Nije lako snimiti tužan album zbog kojega će slušatelji plakati od sreće. Pogotovo ako ste pomalo svjesni da u rukama imate odličan materijal i nesvjesni da su otuđenost i depresija kumovali razornoj nesigurnosti zbog koje ste spremni cijeli proces pretvoriti u nesnosnu agoniju. No, zato se Granducielove mračne i melankolične spoznaje potpuno transformiraju u zvuku koji prašta svaki grijeh i propuštene prilike. Umjesto daljnjeg utapanja u depresiji on spontano uzvikuje Yeah!, Whoo! i Allright! Iako album sasvim dobro funkcionira dok s prilijepljenim čelom za prozor tupo gledate u daljinu, prilike za spokojni osmijeh i podizanje stisnute šake ima na svakom uglu. "I'll be the one, I can't, whoo!" u "Red Eyes" ili kada u predivnoj "Eyes to the Wind" nakon "I'm all alone here, living in darkness" usklikne "Allright!" ili ponovo onaj "Whoo!" u "Burning" između "When you release me from your heart again i I'm just a burning man trying to keep the ship from turning over again…" Ove bi nas pjesme trebale uvjeriti da se ne možemo uvijek oduprijeti vlastitim iluzijama i naklonostima, snovima i njihovim posljedicama. Granduciel u "Lost in the Dream" ne nudi nikakav protuotrov. Dovoljno mu je da je svjestan svega i da je sve to istovario na album života. Pobjeda!

Kada bih ipak trebao usporediti ovaj album s nečime što su radili Alex Chilton i Big Star onda bih zasigurno izabrao pojedine razorne pjesme s njihovog trećeg albuma "Sister Lovers". No, dok je za Chiltona taj album bio svojevrsna anihilacija, Granduciel na svom trećem albumu gotovo slavi, kao da je znao da će se nakon cijelog procesa pisanja i snimanja izvući kao pobjednik. Steven Hyden s Grantlanda bio je nešto bliži kada je "Lost in the Dream" usporedio s "A Ghost is Born" od Wilca na kojemu izmrcvareni Jeff Tweedy ipak pronalazi svijetlo nakon rastrojenosti koja je kulminirala za vrijeme snimanja albuma "Yankee Hotel Foxtrot". Atmosfera koju dočarava pjesma "Suffering" mogla bi poslužiti kao dokaz njegovoj tvrdnji.

Ipak, nemoguće je ne primijetiti zazivanje Pettyja, Springsteena, Dylana i osamdesetih, tog zvuka koji pokreće neodoljivu nostalgiju za glazbom koju neki od nas baš i nisu toliko voljeli, ali nas ona očito podsjeća na neka bezbrižnija vremena kada smo bili klinci. Padaju mi na pamet čak i Dire Straits u nemogućoj shoegaze/kroutrock inkarnaciji.

Prije razvijanja ozbiljne ovisnosti o albumu neko su me vrijeme proganjale riječi Stuarta Bermana koji je u recenziji za Pitchfork zaključio da je "Lost in the Dream" dad-rock za ljude koji su presjebani da bi uopće imali djecu. Razloge za takvu konstataciju opravdava pitanjem koje si Granduciel postavlja u "The Ocean In Between the Waves": "I’m in my finest hour/ Can I be more than just a fool?" Iskreno sam mislio da ću zbog predstojećeg očinstva ovakve albume početi izbjegavati. Bilo je to samo bespotrebno i djetinjasto dramatiziranje. Nakon svih Yeah! i Whoo! znam da je sve više nego Allright! i da album koji zaslužuje deset od deset ne mogu ignorirati pa čak i kada sam uvjeren da ću biti najbolji tata na svijetu.