Bez obzira koliko traje godišnji odmor, prilagodba na uobičajenu gradsku rutinu je brza i stresna. Ambrozija ubrzo iz dišnih putova istjeruje posljednje tragove morske arome, prazne putne torbe ponovo se skrivaju ispod kreveta, preplanulost nestaje upravo kao da se ispire nakon svakog umivanja, pijesak iz kupaća brzo nestaje u bespućima kućne prašine, a slatki umor zamjenjuje onaj anemični zbog kojeg se na kauču provodi uvijek nešto duže od planiranog vremena.

There is still sand in my suitcase / There is still salt in my teeth pjevao je Hamilton Leithauser na samom početku albuma "You & Me" (2008.). Kao i sada, ljeto je bilo pri samom kraju pa je s kraćim danima uslijedila uobičajena kasnoljetna melankolična inventura. Pošto se dragocjeno bablje ljeto svodilo na prestupne sunčane vikende u Puli, The Walkmen su se nametnuli kao neizbježan i pogođen soundtrack za kvalitetnije raspolaganje s friško stečenim morskim iskustvima i lijepim sjećanjima.

Ako "You & Me" zvuči kao pijanstvo rastegnuto na 14 predivnih i uglavnom nenametljivih pjesama, onda je "Lisbon" slatkast i vedar mamurluk, lagodan i pun vedrih zaključaka i zabluda. Novi album je proslava mladenačkog gubitništva koje će uskoro zamijeniti obiteljske obaveze i odgovornosti. Velik dio pjesama napisan je nakon putovanja u Lisabon koji je očito bio presudan da se bend tek na petom albumu potpuno opusti i konačno definira svoj jedinstveni zvuk. Novi materijal je kao posveta posljednjem velikom ljetu Hamiltona i njegove ekipe koja polagano bježi iz New Yorka u Philadelphiju gdje nastavljaju živjeti mirnijim tempom s obiteljima. I naravno, kao i prošli album, "Lisbon" upravo najbolje paše sada, na samom kraju ljeta.

Nakon albuma "Everyone Who Pretended to Like Me Is Gone" (2002.), "Bows + Arrows" (2004.), kratke potrage na trećem "A Hundred Miles Off" (2006.) i kompletnog prepjeva albuma (uglavnom obrada!?) "Pussy Cats" Harryja Nilssona, smiješi im se najprohodnije i vrlo vjerojatno najuspješnije izdanje do sada. Iako će ga stari fanovi vjerojatno smjestiti tek iza drugog i predzadnjeg albuma, njihov je rock 'n' roll tretman nošen na zvuku deformiranih i fjakastih surf gitar, vintage orgulja i trubača i ovoga puta priuštio novo osvježenje bez drastičnih promjena. "Lisbon" je u biti samo vedrija i kompaktnija verzija prethodnog albuma.

Način na koje eksplodiraju pjesme "Victory" i "Angela Surf City" predstavlja upravo onu energiju po kojoj je bend poznat iz prijašnjih uspješnica kao što su "The Rat", "Little House of Savages" ili novija "In the New Year". Lepršavost s kojom Hamillton prolazi kroz pjesmu imena "Woe Is Me" ključni je dokaz zanimljive kontradiktornosti ovog albuma. On je ponosno jadan. Vedar u svojoj mizeriji koja očito predstavlja samo jedan od posljednjih trzaja mladosti i njenih slatkih jadi. Ham se prepušta kukanju kao da zna da sve to neće trajati dovoljno dugo da ga dokrajči. Štoviše, on je nadahnut. Na "Stranded" zvuči kao posljednji gost fešte na kojoj mariachi brass sekcija pijano nabada početak talijanske himne neodoljivo podsjećajući na Beirut. There's broken glass all around my feet / Lay my plans so carelessly /And I’m stranded and I’m starry-eyed / Oh, why won’t you wash out of me – mamurno se izvija glasom kao da je sretno nasukan u vlastitoj ljubavnoj havariji koja sa sobom poteže stotinu drugih gorkih spoznaja.

There is no life like the slow life zaključuje u "While I Shovel the Snow". O da! Nema smisla čekati još godinu dana do novog (ljetnog) godišnjeg odmora. Bablje ljeto - najbolje ljeto. Trčite doma svaki vikend. A ukoliko ste na moru cijelu godinu… kupajte se redovno barem još dva mjeseca i slobodno slušajte što god vam paše. Nemojte si dopustite da vas pot lista nakon terora s ljetnim albumima sada tlači i s post-ljetnim albumima.