Our children will always hear / romantic tales of distant years / our gilded age may come and go / our crooked dreams will always glow…

The Walkmen slave 10 godina i osim što su svi članovi benda postali roditelji, obiteljski ih je život raspršio po različitim gradovima. Ako je prethodni album "Lisbon" bio posljednji mamurni pozdrav mladenačkom gubitništvu kojeg su zamijenile obiteljske obaveze, onda je friški "Heaven" najljepša moguća posveta prihvaćanju tih novih odgovornosti. Iako u međuvremenu nisu postali popularni onoliko koliko im je obećavala urgentnost starog hita "The Rat", svojom su unikatnom kombinacijom fjakastih surf gitara, vintage orgulja i melankoličnih pop i post-punk ritmova definitivno uhvatili nešto šire publike i naklonost većine kritičara koji su im možda nekada ranije predviđali uspjeh jednih The National.

Riješimo to odmah: "Heaven" ni u kojem slučaju nije grower! Jer njegov zvuk nije metiljav i definitivno nije najmekši do sada. Iako kroz album progovaraju uglavnom blaženstvo i sreća, to definitivno nisu konstante, već su stanja kojima predvode i neke gorke spoznaje. Zato je "Heaven" više rock 'n' roll nego bilo koje njihovo izdanje do sada. Ne samo zato što je potpuno intiman i otvoren u situacijama u kojima bi se većina uljuljala i predala sudbini ispraznog obiteljskog života, nego i zbog toga što između redaka bilježi neke od najboljih pjesama benda, one koje uz pomoć par razbacanim misli poklanjaju najbolje refrene i koje zvukom nadoknađuju životni naboj koji se u ritmu bezgranične nade suprotstavlja svim mogućim nedaćama koje se ionako moraju desiti.

Album je snimljen u Seattleu s Philom Ekom (Built To Spill, The Shins, Modest Mouse, Fleet Foxes…), a do suradnje je došlo nakon što su The Walkmen proveli turneju s Lisicama što im je u studio dovelo i Robina Pecknolda i njegove harme. Zato nije čudno što uvodna "We Can't Be Beat" zaziva idilične krajobraze prijateljskog benda. Riječi nagoviještaju predaju, ali pjesma s vjerom u najbolje polagano raste miješajući pomirenje i neizvjesnost: I don't need perfection, I love the whole / Oh give me a life, that needs correction / Nobody loves, loves perfection. "Love is Luck" je pijani dvokorak o ljubavnoj vezi u kojoj spoznaja o nestajanju slatkaste magije ipak otvara nove putove nekoj novoj sreći i tako krči put proslavi koja se događa na jednostavnoj i zavodljivoj "Heartbreaker". Već u njoj više nema tajni: I know the reason, you exaggerate / I know the answers, to all your demands / I have no secrets… pa kaže I'm not your heartbreaker… da bi naposljetku ponudila stihove koji najbolje rezimiraju spoznaju koja je odgovorna za blaženi osjećaj cjelokupnog albuma: These are the good years / the best we'll ever know.

"Southern Heart" je lijena lamentacija nastala negdje usred noći u pauzi između dva nemirna sna, a "Line by Line" je intermeco koji lomi album na dva dijela sa svojom polaganim prebiranjem po gitari i stihovima koji naivno prkose nekim neodređenim općenitim zlikovcima (nakon što su The National nedavno zasvirali u drugoj sezoni "Igre prijestolja" nije teško zamisliti da ova stvar završi u nekoj budućoj sezoni uz neki pozitivniji rasplet događaja).

Tri ključne pjesme s druge polovice albume su "Song for Leigh", "Heaven" i "The Love You Love". U prvoj Hamilton Leithauser u ulozi najkul tate svojoj kćerkici pjeva I sing myself sick about ya, druga je posvećena svim članovima benda i njihovoj desetogodišnjoj avanturi, a treća je prava bomba. Brzi i razuzdana "The Love You Love" nije nedostajala obzirom da bend jako dobro pliva i sa sporijim zaveslajima, ali trenuci u kojima Ham u predrefrenu bijesno reže kao Lemmy Kilmister i onda ulazi u refren koji odjednom prijeti cijelom konceptu albuma su jednostavno neprocjenjivi: Baby it's the love you love / Not me. No, nemojte ostati izbezumljeni, jer ovo više zvuči kao kratkotrajno nadmetanje koje svaka veza nosi sa sobom, zajedno sa svojim sigurnostima i nesigurnostima.

Napokon, "Heaven" je album o sretnim vezama i onima koje takve žele postati. Istovremeno slavi i propitkuje obostranu otvorenost parova i širi prostor sumnji koja je potrebna za konstante korekcije. Uz ležernost, pozitivne misli, ples, dernjavu i slatkastu melankoliju.

Kako dalje?! To sam se pitao i nakon "Lisbon". Ali eto ga na! Mislim da imam još jednog kandidata za album godine.

www.thewalkmen.com