Laetitia Sadier The Trip Drag City 2010.
Kad su se prije par godina u jednom tv intervjuu Laetitia Sadier i Tim Gane mrko gledali i gotovo popičkarali pred kamerama bilo je sasvim jasno da je Stereolabu odzvonilo. Prošle godine su objavili stanku, a ovih dana je Laetitia izdala svoj solo uradak dok se kompilacijski "Not Music" matičnog joj benda, na kojem su stvari nastale tijekom snimanja "Chemical Chords", očekuje tijekom zime.
Laetitia je vlasnica jednog od najzanimljivijih i najprepoznatljivijih vokala u modernoj pop glazbi, tako da je ovaj solo izlet imao predznak potencijalno čiste poslastice za sve ljubitelje francuskog popa, Stereolaba i općenito eteričnih zvučnih pejzaža.
Stvari ipak ne teku tako glatko kao što bi se dalo iščitati iz bogate povijesti ove glazbenice. Pretežno akustičnog ugođaja, The Trip teško osvaja uši i srce slušatelja, ma koliko naklonosti mu ovaj podario. Početak albuma protiče u duhu old-skul Stereolaba, da bi se već na drugoj skladbi osjetio dašak St. Etienne iz "Tales from Turnpike House" faze. Kasnije slijedi uljuljkivanje u solidne introspektivne momente koji se više oslanjaju na svemogući glas Sadierove, a manje na iskričavost samih skladbi.
I kada smo se već opustili i prepustili album pozadini, pojavi se trio skladbi koji uzbudi i budi želju za novim preslušavanjem. Ti središnji momenti imaju daleko najviše naboja na albumu, prije svih nadahnuto romantična "Un Soir, Un Chien", solidan kaver "By The Sea" te "Ceci Est Le Coeuer". Za razliku od ostatka, ove tri skladbe imaju sve preduvjete da završe na soundtracku nekog Arte France filma.
Samo izgovaranje imena Laetitia daje jedno pomalo mistično iskustvo palacanja jezikom u potrazi za savršenim kutom izgovora. "The Trip" je trebao biti produžetak tog iskustva, a umjesto svega očekivanog dobili smo album koji se teško voli, ali i kojem je iz nekog razloga teško odoliti.